KLINIČKA I EPIDEMIOLOŠKA OBILJEŽJA PROLAPSA MITRALNE VALVULE U DJECE

CLINICAL AND EPIDEMIOLOGICAL FEATURES OF THE MITRAL VALVE PROLAPS IN CHILDREN

IVAN MALČIĆ, HRVOJE KNIEWALD, DANIEL DILBER, ŽELJKA MUSTAPIĆ, SANJA DORNER

Deskriptori: Prolaps mitralnog zaliska – epidemiologija, patofiziologija, dijagnoza
Sažetak. U radu istražujemo učestalost i kliničko značenje prolapsa mitralne valvule u populaciji polikliničkih pacijenata pedijatrijske kardiološke ambulante od studenoga 1999. do travnja 2004. Obuhvaćen je uzorak od 1187-ero djece obaju spolova, 688 je imalo strukturalnu srčanu grešku (57,9%), a izolirani prolaps dijagnosticiran je u 5l djeteta (4,3%) s apsolutnom dominacijom ženskog spola (ž:m=7,5:1). Srednja dob kod postavljanja dijagnoze bila je 12,4±2,9 god. (raspon 6–19 god.). Djeca su bila praćena 3,1±0,9 god. (raspon 1–4 god.). U 25-ero djece (49%) nađena je pridružena insuficijencija mitralne valvule, većinom I. stupnja (80%). Tijekom praćenja nije uočena progresija insuficijencije niti druge moguće komplikacije (aritmije, tromboembolija) ni u jednog djeteta. Dolihostenomelija je nađena u 10-ero djece (19,6%), a spolne razlike nisu ¬utjecale ni na pojavu insuficijencije (p=0,464, df=2, c² 2=1,54) ni na razliku u konstituciji (p=0,766, df=4, c² 2=1,83). Tipične subjektivne tegobe imalo je 37-ero djece (72,5%), od čega 22-je ozbiljnije, pa su liječeni b-blokatorima (propranolol) (43,1%). Srednja dob djece liječene b-blokatorima (13,7±2,5 god.) statistički se razlikuje od srednje dobi neliječenih (11,5±2,9 god.), pa postoji vjerojatnost utjecaja neurohormonalnih čimbenika u uznapredovalom pubertetu na pojavu subjektivnih tegoba (p=0,006, t=–2,86). Najčešći klinički simptom je bol u prsima (95% u skupini s jače izraženim simptomima). Pod utjecajem lijeka simptomi nestaju u 82% bolesnika. Prolaps mitralne valvule je entitet povoljnoga kliničkog tijeka. Valja provoditi profilaksu infektivnog endokarditisa u skupini s mitralnom insuficijencijom, a djecu s jače izraženim tegobama valja liječiti b-blokatorima.

ANALIZA PRIJEOPERACIJSKE DONACIJE AUTOLOGNE KRVI ZA UGRADNJU REVIZIJSKIH ENDOPROTEZA KUKA

ANALYSIS OF PREOPERATIVE AUTOLOGOUS BLOOD DONATION IN PATIENTS HAVING REVISION HIP ARTHROPLASTY

MELITA ŠULENTIĆ, BRANKA GOLUBIĆ-ĆEPULIĆ, INES BOJANIĆ, MARIJA LUKIĆ, DUBRAVKO ORLIĆ, ROBERT KOLUNDŽIĆ, BRANKO TRIPKOVIĆ

Deskriptori: Artroplastika zgloba kuka; Reoperacija; Prijeoperacijska skrb; Autologna transfuzija krvi; Davatelji krvi
Sažetak. Prijeoperacijska donacija autologne krvi (PAD) danas je standardna metoda transfuzijskog liječenja bolesnika, koji se podvrgavaju nekoj od elektivnih operacija praćenih velikim gubitcima krvi. Cilj ove studije bio je utvrditi utjecaj PAD-a na smanjenje potrošnje homologne krvi u bolesnika kojima je bila ugrađena revizijska endoproteza kuka. Retrospektivno su analizirani podatci 289 bolesnika, koji su tijekom 66-mjesečnog razdoblja operirani u našoj Klinici. Sto trideset i osam bolesnika (47,8%) bilo je uključeno u program PAD-a te im je uzeta 1 ili 2 doze, a 151 bolesnik (52,2%) nije bio uključen u PAD. Jedna ili dvije doze autologne krvi smanjile su potrošnju homologne krvi u bolesnika kojima je bila zamijenjena samo jedna komponenta endoproteze (acetabularna ili femoralna). U bolesnika kojima su zamijenjene obje komponente endoproteze značajno je smanjena potrošnja homologne krvi ako su uzete dvije doze autologne krvi uz bazalnu vrijednost hemoglobina (vrijednost hemoglobina prije doniranja prve doze) >150 g/L. Svi bolesnici kojima su zamijenjene i acetabularna i femoralna komponenta endoproteze, a bazalna vrijednost hemoglobina bila im je <120 g/L, liječeni su homolognom krvi, usprkos doniranju autologne krvi.

OSTEOHONDRITIS DISEKANS GLEŽNJA

OSTEOCHONDRITIS DISSECANS OF THE ANKLE

IVAN BOJANIĆ, TOMISLAV CEROVEČKI, TOMISLAV SMOLJANOVIĆ, ALAN IVKOVIĆ, DENIS TRŠEK, IGOR BORIĆ

Deskriptori: Osteohondritis disekans – kirurgija; Gležanj – kirurgija; Talus – kirurgija; Artroskopija – metode; Ortopedski zahvati – metode
Sažetak. Svrha rada: Cilj istraživanja bio je utvrditi učinkovitost metode mikrofraktura u liječenju simptomatskih koštano-hrskavičnih oštećenja talusa. Materijal i metode: Prospektivno smo pratili 24 bolesnika operirana navedenom metodom. Kod svih je bolesnika učinjena standardna radiološka obrada, kod 10 bolesnika načinjen je i CT gležnja, a kod 8 MR. Subjektivno zadovoljstvo bolesnika zahvatom procijenjeno je SANE i Martinovim skorom, dok je objektivna funkcija procijenjena AOFAS i Freiburškim skorom. Rezultati: Srednji prijeoperacijski AOFAS skor iznosi 53 (31 do 61), dok je srednji poslijeoperacijski AOFAS skor 87,5 (81 do 100). Poslijeoperacijski Freiburški skor iznosio je 89,5 (76 do 100). Raspodjela ishoda liječenja evaluirana Martinovim skorom pokazala je kod 94,5% bolesnika izvrstan, dobar i zadovoljavajući rezultat, dok je raspodjela ishoda prema upitniku SANE pokazala izvrstan i dobar rezultat kod 91,8% bolesnika. Zaključak: Artroskopija gležnja uz mikrofrakture sigurna je, jeftina i učinkovita metoda liječenja koštano-hrskavičnih oštećenja talusa.

LAPAROSKOPSKA DEKAPSULACIJA PRIROĐENE CISTE SLEZENE

LAPAROSCOPIC DECAPSULATION OF CONGENITAL SPLENIC CYST

STJEPAN VIŠNJIĆ, BOŽIDAR ŽUPANČIĆ, ANDRIJA CAR, GORAN ROIĆ

Deskriptori: Bolesti slezene – prirođene, kirurgija; Ciste – prirođene, kirurgija; Laparoskopija – metode
Sažetak. Neparazitarne ciste slezene rijetke su i mogu biti prirođene ili posttraumatske. Komplikacije kao rast, bol, infekcija i ruptura indikacija su za kirurško liječenje. Laparoskopija je danas općeprihvaćena tehnika liječenja uz brojne varijacije u izboru metode. Opisana tehnika djelomične dekapsulacije – fenestracije planirana je kako bi se minimalizirao rizik od potpunoga gubitka tkiva slezene, ali i reducirala vjerojatnost recidiva ciste.

REKONSTRUKCIJA MARGINALNOG DEFEKTA SREDNJE TREĆINE UŠKE

RECONSTRUCTION OF THE MIDDLE THIRD MARGINAL AURICULAR DEFECT

MARIJAN KOVAČIĆ

Deskriptori: Uho, stečene deformacije – kirurgija; Uho, vanjsko – kirurgija; Rekonstrukcijski kirurški zahvati – metode; Kirurški režnjevi
Sažetak. Rekonstrukcija defekta srednje trećine uške izvršena je uz pomoć kožnog retroaurikularnog režnja formiranog V-incizijom s bazom na oštećenoj ušci te istostranim hrskavičnim presatkom konhe. Primjenom ove metode postignuta je rekonstrukcija u jednom aktu uz primjernu cirkumferenciju uške i minimalni ožiljak mastoidne regije.

NESTEROIDNI PROTUUPALNI LIJEKOVI I OZBILJNE GASTROINTESTINALNE NUSPOJAVE

NONSTEROIDAL-ANTI-INFLAMMATORY DRUGS AND SERIOUS UNDESIRABLE GASTROINTESTINAL EFFECTS

DAMIR FABIJANIĆ, DUŠKO KARDUM, MARKO BANIĆ, ANTONIJA FABIJANIĆ

Deskriptori: Nesteroidni protuupalni lijekovi – neželjene reakcije, farmakologija, terapijska upotreba; Gastrointestinalne bolesti – kemijski izazvane, prevencija i kontrola; Želučana sluznica – učinci lijeka, patologija
Sažetak. Nesteroidni protuupalni lijekovi (nesteroidni antireumatici, NSAR) heterogena su skupina koja uključuje acetilsalicilnu kiselinu (ASK) i selektivne i neselektivne antagoniste ciklooksigenaze. Ovi se lijekovi najčešće rabe kao analgetici, antiinflamatorici, antipiretici, a niske doze ASK se zbog antiagregacijskog učinka široko primjenjuju u sekundarnoj prevenciji koronarne bolesti. Najčešće nuspojave njihove primjene su oštećenja gastrointestinalnog (GI) trakta, primarno želučane erozije i ulkusi. U oko 50% pacijenata koji kronično primjenjuju NSAR endoskopskim se pregledom nalaze želučane erozije, a u 15–30% pacijenata vrijed želuca. Rizik od GI oštećenja značajno varira u odnosu na neke kliničke osobine, npr. ranija GI oštećenja, dob, istodobnu primjenu antikoagulansa (npr. varfarina), glukokortikoida ili antitrombocitnih lijekova (npr. tienopiridina) te dozu NSAR. U pregledu se razmatra mehanizam kojim NSAR uzrokuju GI oštećenja, prepoznavanje pacijenata s povećanim rizikom od njihova nastanka, prevencija i liječenje oštećenja uzrokovanih NSAR te konačno vrste NSAR s poboljšanim sigurnosnim GI profilom.

HIPERTENZIJA – LITERATURNI PRIKAZ DIJAGNOSTIČKOG I TERAPIJSKOG PRISTUPA U DJEČJOJ DOBI

HYPERTENSION – LITERATURE REVIEW OF DIAGNOSIS AND MANAGEMENT PROCEDURES IN CHILDHOOD

ZORA ZAKANJ

Deskriptori: Hipertenzija – dijagnoza, liječenje
Sažetak. Hipertenzija je čest klinički problem u hitnom zbrinjavanju dječje populacije, iako samo 1% djece i adolescenata ima povišene vrijednosti arterijskog tlaka u ponavljanim mjerenjima. Hipertenzijom se smatra povišen arterijski tlak iznad 95. centile za dob, spol i visinu djeteta. Dijagnostičke su mjere usmjerene utvrđivanju stvarne vrijednosti arterijskog tlaka, identifikaciji sekundarnih uzroka hipertenzije i evaluaciji mogućih kardiovaskularnih rizika. Terapijske intervencije uključuju opće i farmakološke mjere. Cilj terapije je smanjiti sistolički i dijastolički arterijski tlak na vrijednosti ispod 90. centile za dob, spol i visinu djeteta. Održavanjem arterijskog tlaka na normalnim vrijednostima smanjuje se dugoročni kardiovaskularni morbiditet i mortalitet. Prihvaćanje smjernica za hipertenziju dječje dobi interdisciplinarni je proces, koji uključuje izradu smjernica od strane vodećih eksperata, s uključivanjem posebnosti u zbrinjavanju pacijenata na lokalnom nivou.

KLINIČKE ZNAČAJKE TREMORA

TREMOR – CLINICAL FEATURES

SRĐANA TELAROVIĆ, MAJA RELJA

Deskriptori: Tremor – etiologija, dijagnoza, patofiziologija; Esencijalni tremor – dijagnoza, liječenje
Sažetak. Tremor je najčešća hiperkineza u ljudi, svojom pojavnošću nerijetko vrlo impresivna ne samo bolesnicima i njihovoj okolini nego i samim liječnicima. Raznolikošću etioloških čimbenika, bolesti, stanja i tvari kojima može biti uzrokovan, ovaj klinički entitet predstavlja čest diferencijalnodijagnostički problem što pokatkad, nažalost, rezultira dijagnostičkim i terapijskim pogreškama. Relativna terapijska rezistentnost pojedinih oblika tremora uz neučinkovito liječenje te čestu ijatrogenu potenciranost čine dodatni problem u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Stoga se nameće potreba razumijevanja i daljnjih istraživanja patofiziologije nastanka tremora te stalnog istraživanja novih lijekova i ostalih terapijskih postupaka. Poznavanje diferencijalnodijagnostičkih i terapijskih smjernica ovog poremećaja pak daje doprinos rješavanju problema s kojima se gotovo svakodnevno susreću specijalisti različitih grana, a napose obiteljski liječnici. U radu su izneseni dijagnostički kriteriji različitih oblika fiziološkog i patološkog tremora, klasifikacija, kliničke i elektrofiziološke metode evaluacije te najnovije terapijske smjernice.

CERVIKOGENA GLAVOBOLJA: ETIOPATOGENEZA, KARAKTERISTIKE, DIJAGNOZA, DIFERENCIJALNA DIJAGNOZA I TERAPIJA

CERVICOGENIC HEADACHE: ETIOPATHOGENESIS, CHARACTERISTICS, DIAGNOSIS, DIFFERENTIAL DIAGNOSIS AND THERAPY

VJEKOSLAV GRGIĆ

Deskriptori: Glavobolje – etiologija, patofiziologija, dijagnoza, liječenje; Cervikalna kralježnica –patofiziologija; Spinalni živci – patofiziologija
Sažetak. Termin »cervikogena glavobolja« (CG) označava kronični hemikranijski bolni sindrom uzrokovan poremećajima gornje vratne kralježnice. Prema kliničkim istraživanjima, u 15–20% bolesnika s kroničnom unilateralnom glavoboljom posrijedi je glavobolja cervikalnog podrijetla. Izvorišta prenesene boli koja se očituje CG-om jesu poremećaji anatomskih struktura koje oživčavaju prva tri cervikalna spinalna živca i/ili izravna iritacija/oštećenje tih živaca (spinalni živci C1-C3, intervertebralni/i.v. zglobovi C0-C3, i.v. disk C2-C3, mišići, ligamenti, koštane strukture, dura mater, vertebralne arterije). Neuroanatomska i neurofiziološka istraživanja dokazala su konvergenciju bolnih podražaja iz inervacijskog područja spinalnih živaca C1-C3 i inervacijskog područja trigeminalnog živca koja se odigrava u trigeminocervikalnoj jezgri smještenoj u gornjim segmentima vratnog dijela kralježnične moždine. Zbog konvergencije bolnih podražaja u trigeminocervikalnoj jezgri, bol iz inervacijskog područja spinalnih živaca C1-C3 prenosi se u inervacijsko područje trigeminalnog živca (glava, lice), a bol iz inervacijskog područja trigeminalnog živca prenosi se u inervacijsko područje spinalnih živaca C1-C3 (cervikookcipitalno područje). Dijagnoza CG-a može se postaviti na temelju anamneze, kliničke slike, kliničkog pregleda i radioloških pretraga te potvrditi anestetičkom blokadom aficirane strukture. U diferencijalnoj dijagnozi treba isključiti druge oblike glavobolje, prije svega migrenu i tenzijsku glavobolju zbog velike sličnosti s CG-om. U tretmanu CG-a primjenjuju se: medikamentna terapija, akupunktura, neuralna terapija, lokalna injekcija botulinskog otrova, cervikalna epiduralna injekcija kortikosteroida, fizikalna terapija, masaža, manualna terapija, kineziterapija, trakcija i kirurški tretman. Čini se da se najbolji rezultati postižu kombinacijom manualne terapije, fizikalne terapije i kineziterapije. Iako je CG uvrštena u Međunarodnu klasifikaciju glavobolja, taj hemikranijski bolni sindrom još uvijek je nepoznat širemu krugu liječnika. Stoga je svrha ovoga članka opisati etiopatogenezu, karakteristike, dijagnozu, diferencijalnu dijagnozu i terapiju CG-a.

MJESTO BETAADRENERGIČKIH BLOKATORA U SUVREMENOM LIJEČENJU ARTERIJSKE HIPERTENZIJE

CURRENT POSITION OF BETA-ADRENERGIC BLOCKERS IN THE MANAGEMENT OF ARTERIAL HYPERTENSION

ZVONKO RUMBOLDT

Deskriptori: Beta-adrenergički blokatori – terapijska upotreba; Antihipertenzivi – terapijska upotreba; Hipertenzija – farmakoterapija
Sažetak. Razmotrene su trenutačne dvojbe oko uloge b-adrenergičkih blokatora u liječenju arterijske hipertenzije. Autor smatra da ti lijekovi doista nisu prikladni za starije hipertoničare, navlastito u primarnoj prevenciji moždanog udara. Dijabetogeni i aterogeni potencijal ovih lijekova nije osobit, a među postojećim predstavnicima nema bitnih razlika (atenolol možda ima stanovite male nedostatke). Ovi lijekovi za sada ostaju među antihipertenzivima prve linije za mlađe hipertoničare, a u slučaju apsolutnih indikacija ili nepodnošenja drugih antihipertenziva treba ih propisati svim hipertoničarima, kao što je Hrvatsko društvo za hipertenziju zaključilo još 1999. godine.