UTJECAJ ELEKTROKONVERZIJE NA VRIJEDNOSTI TROPONINA I I MOŽDANOG NATRIURETSKOG PEPTIDA
(NT-PROBNP) U BOLESNIKA S PERZISTENTNOM FIBRILACIJOM/UNDULACIJOM ATRIJA

INFLUENCE OF ELECTRICAL CARDIOVERSION ON TROPONINE I AND BRAIN NATRIURETIC PEPTIDE
(NT-PROBNP) LEVELS IN PATIENTS WITH PERSISTENT ATRIAL FIBRILLATION/FLUTTER

MISLAV PULJEVIĆ, BRANIMIR NEVAJDA, MARIO SIČAJA, DAVOR PULJEVIĆ, DAVOR MILIČIĆ

Deskriptori: Fibrilacija atrija – liječenje; Undulacija atrija – liječenje; Troponin I – u krvi; Moždani natriuretski peptid – u krvi; Peptidni fragmenti – u krvi; Biološki markeri – u krvi; Elektrokonverzija
Sažetak. Cilj istraživanja bio je utvrditi kako elektrokonverzija fibrilacije atrija (FA) utječe na vrijednosti troponina I i moždanoga natriuretskog peptida (NT-proBNP) kod bolesnika bez srčanog zatajivanja. Kod 20 bolesnika s perzistentnom FA, prije i 24 sata poslije elektrokonverzije mjerene su vrijednosti troponina I, kreatin-kinaze (CK), laktat-dehidrogenaze (LDH) i NT-proBNP-a. Prosječna ukupno primijenjena energija bila je 344,2±268,9 J (džula). CK je nakon elektrokonverzije neznačajno porastao (113,3:259,0), dok se vrijednosti troponina I nisu mijenjale (0,185:0,202). NT-proBNP se nakon elektrokonverzije značajno smanjio (1095:432). Postojala je značajna povezanost trajanja aritmije i NT-proBNP-a. Elektrokonverzija standardno preporučenom energijom ne dovodi do značajne lezije miokarda. Porast CK je posljedica lezije skeletne muskulature. Eventualni porast troponina nakon elektrokonverzije treba tumačiti drugom etiologijom. Povišeni NT-proBNP kod bolesnika s FA uzrokovan je povećanim tlačnim i volumnim opterećenjem atrija, neovisno o globalnoj srčanoj funkciji. Posljedično tomu bi kod bolesnika s FA diskriminacijske vrijednosti NT-proBNP-a u dijagnozi srčanog zatajivanja trebalo korigirati na više vrijednosti.

ULTRAZVUČNI REZAČ U KIRURGIJI GLAVE I VRATA: NAŠE ISKUSTVO SA 161 BOLESNIKOM

THE USE OF HARMONIC SCALPEL IN HEAD AND NECK SURGERY: A REPORT ON 161 PATIENTS

DRAGO PRGOMET, SAŠA JANJANIN, MILJENKO BURA, MARIO BILIĆ, RATKO PRSTAČIĆ, VLADIMIR KATIĆ

Deskriptori: Kirurški instrumenti; Ultrazvučno liječenje – instrumentacija; Tiroidektomija – instrumentacija, metode; Tonzilektomija – instrumentacija, metode; Parotidektomija – instrumentacija, metode; Elektrokoagulacija – instrumentacija
Sažetak. Ultrazvučni rezač rabi mehaničke vibracije za istodobnu koagulaciju i rezanje. Cilj rada je prikazati naše iskustvo sa 161 bolesnikom operiranim s pomoću ovog instrumenta. Ultrazvučni rezač je korišten u razdoblju od 5 mjeseci za 123 operacije štitnjače, 13 parotidektomija te 25 tonzilektomija. U kontrolnoj skupini bolesnika učinjeno je 106 tiroidektomija, 9 parotidektomija te 30 tonzilektomija uz upotrebu elektrokoagulacije i ligatura kao primarnih hemostatskih postupaka. Upotrebom ultrazvučnog rezača trajanje operacija na štitnoj i parotidnoj žlijezdi skraćeno je za 20–30% u usporedbi s konvencionalnim zahvatima. Kožna incizija kod zahvata na štitnjači u prosjeku je bila kraća 1,5 cm. Prosječno trajanje tonzilektomije izvedene s pomoću ultrazvučnog rezača bilo je 5,5 minuta kraće u odnosu na kontrolnu skupinu. Intenzitet boli, kao i postoperativne komplikacije, bile su komparabilne u obje skupine. Upotreba ultrazvučnog rezača skraćuje operativno vrijeme i smanjuje intraoperativni gubitak krvi te omogućuje manji kožni rez u kirurgiji štitnjače.

NEONATALNA ALOIMUNA TROMBOCITOPENIJA U HRVATSKOJ OD 1997. DO 2007. GODINE

NEONATAL ALLOIMMUNE THROMBOCYTOPENIA IN CROATIA IN 1997–2007

MAJA TOMIČIĆ, BRANKA GOLUBIĆ-ĆEPULIĆ, KORALJKA GOJČETA, ZDRAVKO IVANKOVIĆ, VESNA ĐOGIĆ, ŽELJKA HUNDRIĆ-HAŠPL

Deskriptori: Neonatalna aloimuna trombocitopenija – dijagnoza, imunologija, liječenje; Trombocitni antigeni – imunologija; Izoantigeni – imunologija; Trudnoća, hematološke komplikacije
Sažetak. Neonatalna aloimuna trombocitopenija (NATP) nastaje aloimunizacijom majke fetalnim trombocitnim antigenima tijekom trudnoće. Iako je NATP rijetka bolest, težina kliničke slike i posljedice povezane s krvarenjem u SŽS-u nalažu ranu dijagnostiku i terapiju ove bolesti. Temeljem podataka iz literature o učestalosti NATP-a u populaciji bijelaca koja se kreće od 1 do 2 slučaja na 1000–5000 živorođene djece, procjenjujemo da bismo u Hrvatskoj godišnje trebali imati 10–50 serološki potvrđenih slučajeva NATP-a i otprilike dvostruko veći broj zahtjeva za serološko istraživanje sumnje na NATP. U ovom radu prikazani su rezultati serološkog testiranja i kliničko-laboratorijskih pokazatelja u 25 slučajeva NATP-a u Hrvatskoj u razdoblju od 1997. do 2007. godine. Pregledno ispitivanje na antitrombocitna protutijela bilo je pozitivno u 20/25 (80%) slučajeva. Specifična trombocitna protutijela dokazana su u 14/20 (70%) slučajeva s pozitivnim preglednim ispitivanjem (anti-HPA-1a 7/14, anti-HPA-5b u 5/14, anti-GP Ib-IX u 2/14). S obzirom na to da je u desetogodišnjem razdoblju u Hrvatskoj zabilježeno samo 14 serološki potvrđenih slučajeva NATP-a a da je prosječan broj živorođenih oko 45 000 na godinu, opaža se da je ovaj broj znatno niži od očekivanoga.

MINIMALNO INVAZIVNA AORTNA KIRURGIJA

MINIMALLY INVASIVE AORTIC SURGERY (MIAS)

ANDRIJA ŠKOPLJANAC MAČINA, LIDIJA ERDELEZ, DAVORIN ŠEF, SLAVEN SUKNAIĆ, DUBRAVKO HLEVNJAK, MAIDA BUHIN, DENIS GUŠTIN

Deskriptori: Aneurizma abdominalne aorte – kirurgija; Arterijske okluzivne bolesti – kirurgija; Ilijačna arterija – kirurgija; Minimalno invazivni kirurški zahvati – metode; Vaskularni kirurški zahvati – metode; Laparotomija – metode
Sažetak. U studiji smo htjeli prikazati prednosti minimalno invazivnog pristupa (MIAS) u liječenju aneurizma abdominalne aorte (AAA) i aortoilijakalne okluzivne bolesti (AIOB). Tehnika MIAS uključuje minilaparotomijski pristup kroz inciziju u dužini od 7 do 12 cm, intraabdominalno odmicanje crijeva i standardno izvođenje rekonstrukcije aorte s terminoterminalnom anastomozom, odnosno aortobifemoralnim premoštenjem. Od prosinca 2004. g. do siječnja 2007. g. tehnikom MIAS operirali smo 32 pacijenta s AAA i aortoilijakalnom okluzivnom bolesti. Prosječno trajanje klemanja infrarenalne aorte iznosilo je 48,5 ± 17 minuta. Trajanje nazogastrične drenaže i vrijeme do započinjanja tekuće dijete iznosilo je prosječno 1,2 ± 0,5 dana. Prosječno vrijeme provedeno u jedinici intenzivnog liječenja (JIL) iznosilo je 1,3 ± 0,6 dana, a trajanje hospitalizacije je 7,1 ± 1,4 dana. Nije bilo perioperativnog 30-dnevnog mortaliteta niti infekcija rane. Tehnika MIAS sigurna je metoda liječenja infrarenalne AAA i AIOB s manjom kirurškom ranom, kraćim trajanjem postoperativnog ileusa, boravka u JIL-u i hospitalizacijom te manjim troškovima liječenja u usporedbi sa standardnim načinom liječenja.

CENTRALNA BOL NAKON MOŽDANOG UDARA

CENTRAL POSTSTROKE PAIN

RANKA BARABA VURDELJA, HRVOJE BUDINČEVIĆ, MILJENKA PLANJAR PRVAN

INKRETINI U LIJEČENJU ŠEĆERNE BOLESTI

INCRETINS IN THE TREATMENT OF DIABETES

TOMISLAV BULUM, LEA SMIRČIĆ-DUVNJAK, NIKICA CAR, ŽELJKO METELKO

Deskriptori: Šećerna bolest, tip 2 – patofiziologija, farmakoterapija; Inkretini – fiziologija, analozi i derivati, terapijska upotreba; Peptid 1 sličan glukagonu – fiziologija, analozi i derivati, terapijska upotreba; Inzulinotropni polipeptid ovisan o glukozi – fiziologija, analozi i derivati, terapijska upotreba; Inhibitori dipeptidil-peptidaze-4 – terapijska upotreba; Hipoglikemici – terapijska upotreba
Sažetak. Trenutačno više od 200 milijuna ljudi u svijetu boluje od šećerne bolesti, a šećerna je bolest na šestome mjestu uzroka smrti. Više od 90% oboljelih uključuje osobe s tipom 2 šećerne bolesti koja nastaje kao rezultat nedovoljnog lučenja inzulina iz beta-stanica gušterače ili zbog rezistencije perifernog tkiva na inzulin. U početku liječenja pomaže promjena životnih navika koja uključuje dijabetičku prehranu, redovitu tjelovježbu i kontrolu tjelesne težine. U većine bolesnika s vremenom dolazi do pogoršanja glikemije te je indicirano primijeniti lijekove u regulaciji šećerne bolesti. Unatoč postojećoj terapiji u većine oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 kontrola glikemije i dalje ne zadovoljava, mjerena glukoliziranim hemoglobinom (HbA1c). Inkretinski mimetici i inhibitori enzima dipeptidil-peptidaza-4 (DPP-IV) nova su skupina lijekova koja je odobrena u liječenju šećerne bolesti tipa 2, a koji dovode do značajno bolje regulacije glikemije mjerene glikemijom natašte i glukoliziranim hemoglobinom. Inkretinski mimetici i inhibitori DPP-IV novi su lijekovi koji će vjerojatno značajno pridonijeti boljoj regulaciji glikemije u osoba s tipom 2 šećerne bolesti.

INDIKACIJE ZA TONZILEKTOMIJU U DJECE DO 16 GODINA U KLINICI ZA OTORINOLARINGOLOGIJU I KIRURGIJU
GLAVE I VRATA KB »SESTRE MILOSRDNICE«

INDICATIONS FOR TONSILLECTOMY IN CHILDREN AGED UNDER 16 YEARS IN ENT DEPARTMENT OF SESTRE MILOSRDNICE CLINICAL HOSPITAL

SINIŠA STEVANOVIĆ, IVANA ARAS, TOMISLAV BAUDOIN, PETAR DRVIŠ

Deskriptori: Tonzilektomija – statistika i brojčani podaci; Tonzilitis – kirurgija; Tonzila – patologija, kirurgija
Sažetak. Cilj studije: istražiti učestalost indikacija za tonzilektomiju u ORL klinici KB »Sestre milosrdnice«, raspodjelu prema dobi pacijenata, spolu. Prikazati povijest tonzilektomija. Metode: retrospektivna studija, podaci su dobiveni ciljanim pregledom anamneza i kliničkog statusa operirane djece. Rezultati: u devetogodišnjem razdoblju 1995.–2003. ukupan broj operacija bio je 4704, muške djece 2527, ženske 2177, tonzilektomija je bilo 2692, adenoidektomija 2011, 1 tonzilektomija »a chaud«. Najčešća indikacija za tonzilektomiju bila je recidivirajući tonzilitis (72%), slijede adenotonzilarna hiperplazija (13%), kronični tonzilitis (12%), fokaloze (1%) i peritonzilarni apsces (2%). Raspodjela po operateru: 80% operacija napravili su specijalisti ORL, 20% specijalizanti. Raspodjela po dobi pacijenta: najčešće se navedene operacije rade u dobi od 4 godine (oko 800 pacijenata). Zaključak: najčešća indikacija za tonzilektomiju prema ovoj studiji je recidivirajući tonzilitis. Indikacije za tonzilektomiju su jasno određene i treba ih slijediti.