EXERCISE-INDUCED ANAPHYLAXIA – A REVIEW

Autori:

Davor Plavec, Ivana Maloča Vuljanko

Sažetak

Sažetak. Anafilaksija potaknuta naporom (EIA, od engl. exercise-induced anaphylaxis) rijedak je poremećaj čije je obilježje razvoj teške alergijske reakcije nakon tjelesne aktivnosti. Bolest se očituje postupnim razvojem sljedećih simptoma: svrbež, crvenilo kože, urtike, angioedem, anafilaktički šok u užem smislu (hipotenzija, sinkopa, gubitak svijesti, gušenje, stridor, mučnina i povraćanje) i završna faza, obilježena prolongiranom urtikarijom i glavoboljom. Čimbenici koji potiču EIA su izloženost višoj koncentraciji peluda, ubodi insekata, ekstremne temperature okoline, povećana vlažnost zraka, uzimanje nesteroidnih protuupalnih lijekova. Od nutritivnih alergena najčešći provokativni čimbenici su proteini pšenice, rakovi i školjke. Prevencija pojave EIA temelji se na izbjegavanju mogućih okidača. Radi lakšeg prepoznavanja EIA bolesnik bi uvijek trebao sa sobom nositi pisani dokument u kojem se navodi mogućnost nastanka EIA. Također je poželjno da vježbanje ili drugi potencijalni tjelesni napor bolesnik izvodi u prisutnosti osoba koje mu mogu pružiti medicinsku pomoć.

Summary

Summary. Exercise-induced anaphylaxis (EIA) is a syndrome in which patients experience the symptoms of anaphylaxis, which occur only after increased physical activity. It is characterised by a gradual development of symptoms: itching, erythema, urticaria, angioedema, anaphylactic shock (hypotension, syncope, loss of consciousness, shortness of breath, wheezing, nausea and vomiting), and at the end of the late phase prolonged urticaria and headache. The triggering factors for EIA are as follows: significant exposure to airborne allergens, insect sting, weather extremes, higher air humidity, taking nonsteroidal anti-inflammatory drugs. The most frequent causative nutritive allergens include wheat, crabs and shells. Prophylactic management for EIA comprises avoding the triggers. Exercise or other physical activity should be performed in proximity of medically trained companion.

Volumen: 5-6, 2010

Liječ Vjesn 2010;132:173–176