Parkland formula role in treatment of severe burn – Case report

Autori:

Božidar Duplančić, Željko Ninčević, Mate Perković, Ivan Utrobičić, Svjetlana Došenović, Hrvoje Vučemilović, Ruben Kovač, Filip Periš

Sažetak
Cilj je ovog rada prikaz bolesnika s iznimno opsežnim opeklinama svih dijelova tijela. Muškarac srednjih godina 12-ak sati prije početka bolničkog liječenja u KBC-u Split pokušao je suicid paljenjem plinske boce u zatvorenom prostoru, oko 150 kilometara od ustanove gdje je započeto liječenje. Eksplozija i požar kojima je pacijent bio izložen uzrokovali su opekline visokog stupnja na velikoj tjelesnoj površini. U trenutku prijma na bolničko liječenje pacijent je bio ekstremno agresivan i nesuradljiv. Važno je naglasiti da pacijent u trenutku prijma na bolničko liječenje nije imao uspostavljen venski put. U bolnicu je primljen sa znatnom odgodom (12 sati +/- 1 sat), koja je produbila dehidraciju i pogoršala njegovo, već ionako životno ugroženo stanje. Dubina opeklina procijenjena je na stupnjeve II. b i III., a zahvaćale su 70% ukupne površine tijela (engl. Body surface area – BSA). Prvi cilj prije volumne nadoknade bila je uspostava odgovarajućega venskog puta, koji pacijent u trenutku prijma u bolnicu nije imao. Zbog agitiranosti i agresivnosti intramuskularno se injicirala kombinacija midazolama, ketamina i atropina, a središnji venski pristup uspostavio se tek kad je pacijent bio anesteziran. Obilna nadoknada kristaloidima za vrijeme inicijalnoga trosatnog zbrinjavanja privremeno je stabilizirala bolesnika, a agresivna nadoknada kristaloidima i koloidima nastavljena je u jedinici intenzivnog liječenja. Potrebe za kristaloidima u prva 24 sata izračunane su s pomoću Parklandske formule i iznosile su 25.200 mL kristaloida. Tijekom liječenja pacijent je šest puta podvrgnut kirurškim zahvatima uz svakodnevna previjanja u općoj anesteziji. Boravak se zakomplicirao zbog infekcije multirezistentnim Acinetobacter baumannii. Zaključno, Parklandska formula ostaje okosnica volumne nadoknade pacijenata s opeklinama II. i III. stupnja. Odgoda liječenja, prisutna u ovom slučaju, rezultirala je enormnom dehidracijom i gubitkom intravaskularnog volumena sa svim patofiziološkim poremećajima pridruženima takvom stanju. Zbrinjavanje pacijenta bilo je dodatno otežano zbog njegove agresivnosti pri prijmu, nedostatka venskog puta i nemogućnosti započinjanja liječenja odmah ili vrlo brzo nakon nastalih opeklina.
Summary

In this case report a rarely seen and a fairly demanding patient is presented. A middle-aged male with severe and extensive burns sustained after attempted suicide with ignited propane butane containing gas bottle was transported to the emergency department of University Hospital Centre Split after more than 12 hours since initial injury. Explosion and fire caused the second and third degree burns to the patient on a very large body surface area (70 percent). At the moment of admission, he was extremely aggressive, combative and uncooperative. Also, it is important to emphasize that the patient had no intravenous access. Due to the absence of intravenous access, and due to the patients’ condition, the author decided to apply midazolam, ketamine and atropine intramuscularly. After the patient was in general anaesthesia, central venous access was established via left subclavian vein, and immediate crystalloid infusion therapy was initiated. According Parkland formula, volume of crystalloid replacement should be 25200 mL during the first 24 hours. Since more than eight hours passed from the time of the injury, fluid deficit was theoretically more than 8400 mL. During the initial treatment and three hour surgery, the patient received 5500 mL of Plasma-Lyte solution. He was treated in the intensive care unit for a prolonged period of time, and complicated with multiresistant Acinetobacter baumannii infection. Finally, Parkland formula remains the basic tool in burn fluid resuscitation. Our intention was to present an interesting case of a middle-aged patient with extensive burns, whose care was complicated with aggression at admission, lack of intravenous access, and a prolonged period between the initial injury and the start of hospital treatment. These greatly complicate the treatment, patients’ recovery and overall morbidity and mortality.

Volumen: 1-2, 2020

Liječ Vjesn 2020;142:24–28

Preuzmi PDF