HRVATSKE POPULACIJSKE I KLINIČKE EPIDEMIOLOŠKE STUDIJE PRIROĐENIH SRČANIH GRJEŠAKA (1995. – 2011.): PRIMJENA POKAZATELJA ABC I KARDIOKIRURŠKOG MODELA RACHS-1 ZA PROCJENU KVALITETE ZBRINJAVANJA PRIROĐENIH SRČANIH GRJEŠAKA


Broj: 11-12, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ivan Malčić, Daniel Dilber, Hrvoje Kniewald, Darko Anić, Dražen Belina, Dalibor Šarić, Dorotea Bartoniček, Alen Hodalin, Andrea Dasović-Buljević, Sanja Dorner, Vitomir Metličić, Karmen Markičević, Marija Sršen-Krstulović

Cilj: 1. Prikazati epidemiološku (populacijsku i kliničku) studiju prirođenih srčanih grješaka (PSG) u Hrvatskoj u razdoblju od 16 godina (1995. – 2011.). 2. Analizirati ishod operacijskog pristupa za sve bolesnike u petogodišnjem razdoblju (2002. – 2007.) i usporediti rezultate između Hrvatske i inozemnih centara. 3. Prikazati napredak u operacijskom zbrinjavanju PSG-a u Hrvatskoj uzimajući u obzir potrebu za postizanjem rane postoperacijske smrtnosti ispod 5%. 4. Ocijeniti projekciju pozitivnog razvoja zbrinjavanja PSG-a u Hrvatskoj u suradnji s razvijenijim kardiokirurškim centrima u susjednim zemljama. Metode: Populacijska studija obuhvaća svu djecu rođenu između 1995. – 2000. godine te između 2002. – 2007. godine na osnovi baze podataka sastavljene prema uzoru na EUROCAT i BWIS. Za analizu ishoda koristili smo se dvama modelima (ABC i RACHS-1) s ocjenom rane smrtnosti i vremena provedenog u jedinici intenzivnog liječenja. Rezultati: Srednja vrijednost prevalencije PSG-a na osnovi dviju odvojenih studija u Hrvatskoj jest 7,6 promila. Na temelju analize ishoda prema spomenutim evaluacijskim modelima za razdoblje od 2002. do 2007. godine u Hrvatskoj se operiraju djeca s nižim stupnjem kompleksnosti u odnosu prema kompleksnosti upućenih u inozemne centre, ali je zato rana smrtnost ispod zadane granice od 5%, a nema ni razlika u vremenu provedenom u jedinici intenzivnog liječenja. U tom je razdoblju u inozemstvu učinjeno čak 63% operacija, a u Hrvatskoj preostalih 37% (351 : 202). U sljedećem četvero­godišnjem razdoblju (2008. – 2011.) znatno se povećava broj operacija učinjenih u Hrvatskoj u odnosu prema inozemstvu (59 : 4% ili 380 : 264). Nezavisna analiza EACTS-a upućuje na pozitivan trend postupnog porasta broja operacija uz prihvaćanje više razine kompleksnosti u Hrvatskoj, ali uz očuvani cilj (rana smrtnost ispod 5%). Doprinos studije: Ispravni odabir bolesnika prema kompleksnosti kardiokirurškog zahvata preduvjet je za nisku smrtnost i rijetke postoperacijske komplikacije. Napredak u struci u uskoj suradnji s razvijenijim inozemnim centrima uspješniji je i prihvatljiviji nego s »krivuljama učenja«. Zaključak: Pedijatrijska kardijalna kirurgija mora se u zemljama u razvoju oslanjati na iskustva razvijenih kardiokirurških centara u susjednim zemljama zbog kompleksnosti prirođenih srčanih grješaka. Sama po sebi pedijatrijska je kardiologija javnozdravstveni problem, a on se povećava s pojavom velikog broja odraslih pacijenata s prirođenim srčanim grješkama.



Članak


UČESTALOST I KIRURŠKA VAŽNOST PIRAMIDALNOG REŽNJA I TUBERKULA ŠTITNE ŽLIJEZDE: PROSPEKTIVNA STUDIJA


Broj: 11-12, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Marijan Kovačić, Ivan Kovačić

Piramidalni režanj i tuberkul česte su anatomske varijacije oblika štitne žlijezde te je njihova učestalost visoka. Dok piramidalni režanj nalaže dodatnu pozornost pri identifikaciji i njegovu odstranjenju, osobito kod bolesnika s hipertireozom i karcinomom štitne žlijezde, prisutnost tuberkula je poželjna. On redovito pokriva povratni živac grkljana i usmjerava kirurga pri njegovu traženju, a služi i za lakše otkrivanje gornje paratiroidne žlijezde. U ovoj prospektivnoj studiji obradili smo ukupno 342 bolesnika kojima je izvršena totalna tiroidektomija u razdoblju od siječnja 2009. do ožujka 2015. godine. Promatrali smo incidenciju i anatomske karakteristike piramidalnog režnja i tuberkula štitne žlijezde. Piramidalni režanj nađen je kod 52,3% bolesnika s čestim centralnim i ljevostranim smještajem. Obostrano prisutni tuberkul nađen je kod 14,9% bolesnika, njegova jednostrana desna pojava bila je zastupljena u 39,5%, a lijeva kod 18,5% bolesnika (ukupno 64,3% / 220 bolesnika). Njihova učestalost prema spolu nije pokazivala značajnu razliku (p = 0,59; p = 0,2). Udružena prisutnost piramidalnog režnja i tuberkula s jedne ili obje strane u našoj je grupi bolesnika visoko zastupljena (34%), također bez razlike prema spolu (p = 0,29). Dužina piramidalnog režnja kretala se od 1,3 do 4,7 cm (srednja vrijednost 2,3 cm), a veličina tuberkula bila je u 36% bolesnika veća od 1 cm. Povratni živac grkljana bio je u samo 1,8% postavljen ­lateralno od tuberkula, a gornja paratiroidna žlijezda nalazila se iznad tuberkula u 95,4%. S obzirom na to da samo 16,5% naših bolesnika nije imalo nijednu od ovih anatomskih varijacija, njihova prisutnost tijekom operacije može se smatrati pravilom, a ne izuzetkom.



Članak


BIKUSPIDALNA AORTALNA VALVULA I GRJEŠKE IZLAZNOG TRAKTA LIJEVE KLIJETKE U DJECE – SINDROM BIKUSPIDALNE AORTOPATIJE?


Broj: 9-10, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ivan Malčić, Josipa Grgat, Hrvoje Kniewald, Dalibor Šarić, Daniel Dilber, Dorotea Bartoniček

Bikuspidalna aortalna valvula (BAV) epidemiološki se ne uvrštava u studije prirođenih srčanih grješaka (PSG) u djece iako se u odrasloj dobi smatra najčešćim PSG-om, s prevalencijom od 0,5 do 2%. Poremećaj aortalne valvulogeneze posljedica je genski uvjetovanih promjena u izlaznom dijelu lijeve klijetke (LVOT) u koje spadaju: sindrom hipoplastičnoga lijevog srca (HLHS), aortalna stenoza (AS) i insuficijencija (AI), dilatacija uzlazne aorte (DAA), koarktacija aorte (CoA), Shoneov sindrom (SS), a vjerojatno i neki drugi poremećaji. Mi smo zapazili da su uz BAV vezane znatne patomorfološke promjene već u dječjoj dobi. U retrospektivnu studiju dugu 11 godina (od 2002. do 2012.) uključeno je 229-ero djece s BAV-om, s predominacijom muških (1,7). Najčešća grješka pridružena BAV-u bila je CoA (75 bolesnika ili 32,6%). Od djece s BAV-om njih 62,4% (143 : 229) imalo je hemodinamske promjene na aortalnoj valvuli koje se očituju kao aortalna stenoza i/ili insuficijencija. AS je većinom progresivan i postaje već u dječjoj dobi hemodinamski važan u dijela bolesnika, a AI je većinom blag i rijetko hemodinamski važan.Velik broj bolesnika imao je izolirani AS uz DAA (21 ili 14,7%), a najveći broj imao je kombinaciju AS-a i AI (29 ili 20,3%). Zbog morfoloških promjena na samoj valvuli i pridruženim grješkama učinjeni su brojni intervencijski i kardiokirurški zahvati. Njihov broj rastao je s dobi, sukladno očekivanoj progresiji patoloških promjena na samoj valvuli (AS, AI) ili na aorti (DAA). Kod djece s BAV-om nalazimo DAA u 76 (33,2%) bolesnika, i to u raznim kombinacijama s drugim grješkama LVOT-a. Uz osnovnu dijagnozu BAV-a već u dječjoj dobi učinjene su ove operacije: resekcija CoA s T-T-anastomozom 56 bolesnika (24,5%), balonska dilatacija BAV-a 28 bolesnika (12,3%), komisurotomija 19 bolesnika (8,3%), balonska dilatacija CoA 15 bolesnika (6,5%), resekcija subaortalne membrane 11 bolesnika (4,8%), operacija prema Rossu 8 bolesnika (3,5%), resekcija CoA s rekonstrukcijom 8 bolesnika (3,5%), valvuloplastika 6 bolesnika (2,6%), plastika ascendentne aorte 5 bolesnika (2,2%), mehanička aortalna valvula 3 bolesnika (1,3%), potključni režanj (subclavian flap) 3 bolesnika (1,3%), biološka aortalna valvula 2 bolesnika (0,9%), operacija prema Bentallu 1 bolesnik (0,4%), operacija prema Davidu 1 bolesnik (0,4%). Doprinos studije: Nalaz BAV-a kod djece prediktivni je čimbenik (navješćivač) progresivnog razvoja morfoloških promjena u različitim dijelovima LVOT-a, s potrebom za uklanjanjem hemodinamskih reperkusija u dijela bolesnika već u dječjoj dobi. Zaključak: Pojam valvularna aortopatija, odnosno sindrom bikuspidalne aortalne valvule trebalo bi rabiti već u dječjoj dobi, a anomaliju valja uključiti u epidemiološka istraživanja PSG-a.



Članak


AUTOLOGNA TRANSPLANTACIJA PERIFERNIH MATIČNIH STANICA U REFRAKTORNOM ILI RELAPSNOM NE-HODGKINOVU LIMFOMU DIFUZNOGA B-VELIKOSTANIČNOG TIPA – ISKUSTVO JEDNOG CENTRA


Broj: 9-10, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Vibor Milunović, Martina Bogeljić Patekar, Vinko Roso, Viktor Zatezalo, Bojana Aćamović Stipinović, Karla Mišura Jakobac, Njetočka Gredelj Šimec, Delfa Radić-Krišto, Ana Planinc-Peraica, Slobodanka Ostojić Kolonić

Autologna transplantacija perifernih matičnih stanica zlatni je standard u liječenju refraktornog ili relapsnoga kemosenzitivnog difuznog B-velikostaničnog limfoma u pogodnih bolesnika. Cilj je ovog rada prikazati ishode autologne transplantacije perifernih matičnih stanica u bolesnika s refraktornim ili relapsnim ne-Hodgkinovim limfomom difuznoga B-velikostaničnog tipa. Retrospektivno smo analizirali podatke 62-je bolesnika liječenih autolognom transplantacijom u našem centru u razdoblju od 2000. do 2013. godine. Većina bolesnika (71%) liječena je kemoterapijom miniBEAM, a svi su primili mijeloablativnu kemoterapiju BEAM s reinfuzijom vlastitih matičnih stanica. Ukupna stopa odgovora (kom­pletna i parcijalna remisija) nakon autologne transplantacije iznosila je 75,8%. Medijan ukupnog preživljenja iznosio je 37,2 mjeseca. Medijan preživljenja bez događaja vezanih uz bolest iznosio je 16,9 mjeseci. Čimbenici statistički značajno povezani s ukupnim preživljenjem bili su aktivnost bolesti prije visokodozne spasonosne terapije, odgovor na spasonosnu terapiju. Internacionalni prognostički indeks, stadij bolesti, odgovor na autolognu transplantaciju perifernih matičnih sta­nica te radioterapija nakon autologne transplantacije. Liječenje rituksimabom nije bilo statistički značajno povezano s ishodom. U ovoj skupini bolesnika autologna je transplantacija perifernih matičnih stanica bila učinkovita u postizanju remisije i preživljenja, što je dobar i očekivan ishod navedenog postupka. Naglašavamo da je i u skupini bolesnika s kemorezistentnom bolešću autologna transplantacija bila učinkovita u 32,5% bolesnika.



Članak


UTJECAJ DISEKCIJE VRATA NA ODGOVARAJUĆE MOTORIČKE I OSJETNE ŽIVCE


Broj: 7-8, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Aleksandar Milenović, Predrag Knežević, Vanja Vučićević Boras, Dragana Gabrić, Ana Andabak Rogulj, Mišo Virag

Uvod: Radikalna disekcija vrata rabi se u svrhu liječenja metastaza u limfnim čvorovima bolesnika s karcinomom glave i vrata i može dovesti do znatnoga funkcionalnog poremećaja koji nastaje kao posljedica oštećenja živaca. U literaturi postoje oskudni podatci o poslijeoperativnim analizama utjecaja radikalne disekcije vrata na kranijalne i cervikalne živce s obzirom na disekciju vrata koja se radi elektronožem ili skalpelom.Materijal i metode: U istraživanje je bilo uključeno 48-ero bolesnika (42 muškarca i 6 žena) s dijagnozom intraoralnog karcinoma. Provedeno je ukupno 55 disekcija, uključujući i 7 bolesnika kod kojih je učinjena bilateralna disekcija. Analiza oštećenja motoričkih i osjetnih živaca provedena je tri mjeseca nakon što su bolesnici bili podvrgnuti disekciji vrata elektronožem ili skalpelom. Rezultati: Najčešći postoperativni motorički gubitak funkcije ustanovljen je u akcesornom i hipoglosalnom živcu, dok je osjetni gubitak funkcije najčešće ustanovljen u jezičnom živcu. Trajna disfunkcija dijafragme zabilježena je u 15% ispitanih pacijenata. Zaključak:Potrebna je rutinska evaluacija senzoneuralne i motoričke funkcije svih potencijalno ugroženih živaca nakon radikalne disekcije vrata, a posebno funkcije dijafragme. Nije bilo razlika u poslijeoperativnom nalazu ispitivanih živaca s obzirom na uporabu elektronoža ili skalpela.



Članak


UČESTALOST PERIPARTALNIH HISTEREKTOMIJA U PET HRVATSKIH BOLNICA TIJEKOM ŠESNAESTOGODIŠNJEG RAZDOBLJA


Broj: 7-8, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Herman Haller, Vedrana Hardi Dugandžić, Ines Krištofić, Lana Glavan Gačanin, Indira Vukčević, Hermina Milčić, Matija Prka, Edmond Paljušaj, Ksenija Drageljević, Željko Štajcer, Dubravko Habek, Dragan Belci, Oleg Petrović, Nikola Kolak, Berivoj Mišković, Davor Zoričić

Uvod: Peripartalna histerektomija (PPH) najdramatičniji je kirurški zahvat u modernoj opstetriciji i obično se obavlja kada se konzervativnim mjerama nije uspjela postići kontrola krvarenja. Navodi se trend porasta učestalosti u razvijenim zemljama. Cilj rada: Odrediti učestalost PPH u pet hrvatskih bolnica tijekom dvaju osmogodišnjih razdoblja u odnosu prema načinu dovršenja porođaja. Metode: Retrospektivnom analizom prikupljeni su podaci iz pismohrana pet hrvatskih bolnica. U istraživanje su uključeni svi porođaji podijeljeni u dva osmogodišnja razdoblja, od 1998. do 2013. Rezultati: Od ukupno 153.302 porođaja tijekom obaju promatranih razdoblja u 70 (0,46‰) slučajeva učinjen je hitni PPH. PPH nakon vaginalnog porođaja u prvom razdoblju iznosio je 0,21‰, a u drugom razdoblju 0,16‰. Učestalost PPH nakon carskog reza u prvom razdoblju iznosio je 1,91‰, a u drugom razdoblju 2,04‰. Rasprava i zaključak: Nema porasta pojavnosti PPH usporedbom dvaju osmogodišnjih razdoblja premda postoji statistički značajan porast učestalosti carskog reza (s 14,2% na 16,0%). Carski je rez čimbenik rizika za PPH.



Članak


RAZLIKE U UČESTALOSTI POJAVE SINDROMA IZGARANJA U NASTAVNIKA PRETKLINIČARA I KLINIČARA MEDICINSKOG FAKULTETA U MOSTARU


Broj: 5-6, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Mladenka Vukojević, Anđelka Antunović, Božo Petrov

Cilj rada: Cilj ovoga rada bio je utvrditi razlike u učestalosti pojavnosti sindroma izgaranja u nastavnika pretkliničara i kliničara Medicinskog fakulteta u Mostaru u akademskoj godini 2011./2012. Pozornost je također bila usmjerena na uočavanje razlika u učestalosti pojavljivanja sindroma ovisno o spolu i godinama radnog staža. Hipoteza rada bila je da je vjerojatnost učestalosti sindroma izgaranja veća u nastavnika kliničara ženskog spola s dugogodišnjim radnim stažem. Ispitanici i postupci: U istraživanje su bila uključena 62 ispitanika, nastavnika s visokom akademskom naobrazbom, zaposlena na Medicinskom fakultetu u Mostaru. Razdoblje anketiranja bilo je tri nasumično izabrana susjedna mjeseca u akademskoj godini 2011./12. Podaci su prospektivno prikupljeni anketiranjem uz pomoć standardiziranog upitnika. Istraživani parametri bili su spol, godine radnog iskustva i rad u pretkliničkoj ili kliničkoj nastavi na Medicinskom fakultetu. Rezultati: Istraživanje je pokazalo da između 62 ispitanika 43 od njih (69,4%) nisu imala simptome sindroma izgaranja, dok je u 19 ispitanika (30,6%) zabilježen sindrom u umjerenu stupnju. Nijedan ispitanik nije imao teške simptome navedenog sindroma. Razlika u distribuciji ispitanika prema tome jesu li ili nisu imali sindrom izgaranja nije bila statistički značajna (c2-test=9,29; df=1; P=0,002). Ni s obzirom na spol ispitanika nije utvrđena statistički značajna razlika u intenzitetu sindroma izgaranja između muškog i ženskog spola (c2-test=0,587; df=1;P=0,444). Distribucija učestalosti sindroma izgaranja nije se statistički značajno razlikovala između skupina ispitanika sastavljenih prema dužini radnog staža (c2-test=4,339; df=3; P=0,271). Sindrom je zabilježen u 13 (21%) nastavnika kliničara i 6 (9,7%) pretkliničara. Razlika u učestalosti intenziteta izgaranja među navedenim skupinama nije bila statistički značajna (c2-test=3,718; df=1; P=0,054). Zaključak: Rezultatima ovog istraživanja nije dokazano da se sindrom izgaranja javlja učestalije u ispitanika uključenih u klinički dio nastave nego u onih na pretkliničkoj nastavi. Nije uočena ni razlika u učestalosti sindroma s obzirom na spol i godine radnog staža.



Članak


PRETKAZATELJI LOŠE PRIPREME BOLESNIKA ZA KOLONOSKOPIJU: MONOCENTRIČNO PROSPEKTIVNO ISPITIVANJE


Broj: 5-6, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Jadranka Brljak, Hrvoje Iveković, Branko Bilić, Ivana Kovačić, Pave Markoš, Tomislav Brkić, Rajko Ostojić, Nadan Rustemović

Adekvatna priprema za kolonoskopiju ključna je za uspjeh procedure. Cilj istraživanja bio je saznati koji čimbenici utječu na adekvatnu pripremu crijeva u našoj populaciji ispitanika upućenih na kolonoskopiju. Očišćenost crijeva bila je vrednovana ljestvicom »Boston Bowel Preparation Scale« (BBPS), pri čemu su vrijednosti ³7 uzete kao kriterij uspješne pripreme. U ispitivanje je bilo uključeno 286-ero ispitanika (61,5% muških, medijan dobi 61 godinu, interkvartilni raspon 50 – 71 godine). BBPS ³7 registriran je u 145 ispitanika (50,7%). Multivarijatnim predviđanjem utvrđeno je da je prisutnost komorbiditeta (ASA-status ³3, OR = 0,29; 95%-tni CI: 0,12 – 0,72; p = 0,008) čimbenik rizika od neprikladne pripreme. Režimi s polietilen-glikolom (PEG) bili su bolji od drugih protokola pripreme (OR = 2,54; 95%-tni CI: 1,27 – 5,10; p = 0,008), pri čemu vrijeme proteklo od posljednje doze laksativa do početka pretrage također pridonosi boljoj pripremi crijeva (OR = 5,50; 95%-tni CI: 2,07 – 14,67; p = 0,001). Prisutnost komorbiditeta i neuporaba PEG-a u pripremi povezani su s lošom očišćenosti crijeva u ispitanika upućenih na kolonoskopiju.



Članak


PRIJELOM KLAVIKULE U DJECE – OKOLNOSTI I UZROCI NASTANKA


Broj: 5-6, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Nikša Matković, Dino Papeš, Robert Karlo, Ivan Romić, Nino Fuchs, Miroslav Mađarić, Marina Stilinović, Lana Stanić, Tomislav Luetić

Prijelomi ključne kosti u djece dva su puta češći nego u odraslih i čine 10 – 15% svih prijeloma dječje dobi. Velika pojavnost ovog prijeloma opravdava propitivanja o okolnostima i uzrocima nastanka, odnosno lokacijama na kojima se djeca ozljeđuju. U radu se analizira 256-ero djece s prijelomom klavikule liječene u razdoblju od 2008. do 2013. godine. Način, uzrok i mjesto ozljede kodirani su MKB-10 klasifikacijom s pomoću šifara vanjskih uzroka pobola. Prema okolnostima, svi prijelomi klavikule nastali su u okolnostima nenamjernog ozljeđivanja. Vanjski uzroci pripadaju jednoj od dvije podskupine: šifre (V01-V99) ozljede u prometu ili šifre (W00-X59) nezgode i nesreće. U prometu je prijelome zadobilo 24-ero (9,4%), a u nezgodama 232-je (90,6%) djece. Od prijeloma nastalih nezgodom u 204-ero djece prijelom je izazvan padom (W00-W19), 123-je njih palo je u razini, a 81 dijete s visine. Izravni udarac druge osobe ili udarac tupim predmetom bili su uzrok prijelomu kod 28-ero djece. Prema mjestu na kojem su prijelomi nastali, dominiraju ozljede zadobivene kod kuće, zatim na ulici pa ozljede na rekreacijskome mjestu, a najmanju skupinu čine ozljede u školi ili vrtiću. Bicikl je uzrok nastanka prijeloma ključne kosti u 48-ero djece i čini 18,7% svih prijeloma klavikule u naše djece. Od 256-ero djece njih 47-ero (18,4%) prijelom je zadobilo u sportskim aktivnostima: na nogometu 30-ero, na borilačkim sportovima (hrvanje, judo, karate) 10-ero, na hokeju troje, na košarci i gimnastici po dvoje djece. Predškolska djeca najčešće se ozljeđuju dok se za njih doma skrbe roditelji. Školska su djeca za trajanja škole primjereno zaštićena, a izvan škole i dalje često stradavaju u prometu i sportskim aktivnostima. U adolescenata najčešće su ozljede u prometu i na cesti (vožnja bicikla), slijede sportske, a ozljede kod kuće tek sporadično.



Članak


OSOBITOSTI DJEČJE TUBERKULOZE U KLINIČKOME BOLNIČKOM CENTRU SPLIT U RAZDOBLJU OD 1990. DO 2012.


Broj: 3-4, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Neven Pavlov, Slavica Dragišić-Ivulić, Ana Simičić Majce, Marija Tonkić, Ivana Goić-Barišić

Tuberkuloza u dječjoj dobi posebna je bolest po svojim epidemiološkim i kliničkim osobitostima. Najučinkovitija mjera u suzbijanju širenja bolesti jest brzo otkrivanje te neodgodivo i učinkovito liječenje oboljelih. Kako najveći dio djece ima mikroskopski negativne iskašljaje, brzo postavljanje dijagnoze može biti problem. U ovom radu prikazali smo učestalost, liječenje, dijagnostiku i kliničke osobitosti djece liječene u KBC-u Split tijekom 22 godine.



Članak