Prvi dokumentirani slučaj kongenitalne anomalije datira iz 1893. godine i tiče se poroda spojenih (sijamskih) blizanaca. (12) Članak je naslovljen Nagrdče, donoseći naziv koji je prvi put verificiran kao hrvatski medicinski termin u Dežmanovom Rĕčniku lĕčničkoga nazivlja iz 1868. godine. (13) Slučaj je otisnut kao vijest u Liječničkom vjesniku, a radilo se o rođenju spojenih blizanaca u Pregradi. Zbunjen bizarnim rezultatom poroda koji je vodio, a istovremeno neupućen u etiološku pozadinu ovog fenomena, kotarski liječnik šalje „nagrdče, naime srašćene blizance“ kao „pošiljku“ Narodnom muzeju u Zagrebu. Pošiljka dolazi u ruke ravnatelja Arheološkog muzeja, koji njezin sadržaj također ne prihvaća, već ga šalje Zoološkom muzeju, odakle su blizanci poslani na adresu Kraljevskoga primaljskog učilišta. Ovdje je pošiljka zaprimljena i pohranjena s porukom članovima Zbora da takve „preparate“ koji ne pripadaju ni Arheološkom ni Zoološkom muzeju šalju izravno Primaljskom učilištu. Dakle, liječnik koji je vodio porod bio je očito nespreman za takav ishod poroda, što je zasigurno usmjerilo i njegovo daljnje postupanje. Gradacija u nazivlju od „nagrdčeta“ prema „pošiljci“ i „preparatu“ koja se rabi u ovome tekstu ukazuje na potrebu neutraliziranja i odmaka malformiranog novorođenčeta od njegova svojstva živog bića. Zbunjenost liječnika ukazuje na percepciju ove rijetke kongenitalne malformacije ukorijenjenu prije u mitsko, čudovišno i neprirodno negoli u objektivno medicinsko znanje.

Sljedeći slučaj rijetke kongenitalne anomalije opisan u Liječničkom vjesniku opsežniji je i detaljniji od prvog, a objavljen je 1899. godine u autorstvu češkog liječnika i etnografa Oskara Hovorke. (14) Radilo se o 32-godišnjoj primipari čiji porođaj 14 sati nakon puknuća vodenjaka nije napredovao jer je položaj fetusa bio na noge, sa zaprekom nad bedrima koju su činili organi utrobe. Ženski „plod“ bio je na tjemenu spojen s posteljicom. Hovorka stoga zaključuje da se radi o „nagrdju nižega stepena“, iz čega je vidljiv pomak u gradaciji ovih anomalija s obzirom na stupanj njihovog deformiteta. Dok je u prethodnom slučaju termin „nagrdče“ primijenjen kao sinonim za spojene blizance, Hovorka ga koristi i za opis ovoga etiološki posve različitog slučaja placento-kranijalne adhezije. Ta činjenica nagoviješta dublje razloge koje su liječnici imali kada su upotrebljavali ovu terminologiju za teške kongenitalne anomalije – njihovo znatno morfološko odstupanje od normalnog i nespojivost sa životom.

Već tri godine kasnije, dakle 1902., asistent u Kraljevskom zemaljskom rodilištu u Zagrebu Milan Begić izvijestio je o „monstrumu“ kojega je rodila zdrava 23-godišnja sekundipara. (15) Kao i u prošlom slučaju, nagrda je „pohranjena“ u zbirci Zemaljskog rodilišta. U potrazi za primjerenijim nazivljem autor kao sinonim za nagrdu rabi naziv „monstrum“, dok u tumačenju etiološke podloge pribjegava nazivu „anomalija“. Naime, prema Begiću, ključne „anomalije“ fetusa bile su „foetalne i foetoamnionalne Simonartove sveze“, koje su onda dovele i do ostalih anomalija poput „fissure abdominalis s eventracijom“, spine bifide te hipoplazije i deformiteta desne polovine zdjelice i desne noge. U engleskome medicinskom nazivlju Simonartovim se svezama danas označavaju priraslice povezane s rascjepom usnice, odnosno nepca, a sam pojam „Simonart“ najvjerojatnije je došao od spoja imena „Simon“, prema njemačkom kirurgu Gustavu Simonu (1824. – 1876.) koji se bavio kirurškim korekcijama tih malformacija, te njemačke riječi za liječnika „Arzt“. (16) No, Begić ovaj termin nije koristio u tom smislu, već je njime označio „vrpce, koje se poput mostova razapinju ili izmedju amnija i površine foeta ili izmedju pojedinih točaka amnija ili izmedju pojedinih površnih dielova foeta“. Drugim riječima, radi se o stanju koje danas nazivamo sindromom amnijskih tračaka, a naziv „Simonartove sveze“ dobio je prema belgijskom opstetričaru Pierreu Simonartu (1816. – 1847.), koji ih je opisao i analizirao. (17) Što se Begićevog korištenja termina „anomalija“ tiče, također je neophodno dodati da se u suvremenoj, osobito inozemnoj literaturi pravi razlika između „anomalija“ i „malformacija“. Tako termin „kongenitalna anomalija“ predstavlja širok pojam koji se koristi za znatno fenotipsko odstupanje od normalnog stanja koje može nastati ne samo zbog čimbenika u samom fetusu, već i zbog vanjskih uzroka, dok je termin „kongenitalna malformacija“ uži i označava strukturne promjene koje su rezultat pogreške u razvojnom procesu samog fetusa. (18)

Postupno su rijetke kongenitalne anomalije postale temom liječničkih rasprava, pa je 1904. na skupštini Zbora liječnika Artur Lang, općinski liječnik u Nuštru i bivši asistent na Kraljevskom primaljskom učilištu, održao predavanje o zanimljivom slučaju „nagrde“ klasificirane kao dicephalus dibrachius, rijetkom tipu spojenih blizanaca u kojem fetus ima dvije glave, jedan trup, dvije ruke i dvije noge. (19) Nakon prezentacije tada korištene klasifikacije „svih nagrda“, prešao je na opis mehanizma porođaja kod „ovih vrsti plodova“. U slučaju Langovog „zanimivog preparata“, „plod“ je umro sat vremena nakon poroda i onda je kao „preparat“ poslan iz gradića Irig (Vojvodina) u Kraljevsko zemaljsko rodilište u Zagrebu. Liječnika je u pomoć zvala primalja koja mu je javila da treba doći pomoći pri porođaju „blizanaca“, no kada je porođaj završio radilo se o „nagrdi“. Porodničar je blizance uzeo sa sobom i nije ni rekao roditeljima da im se „nagrda rodila“ zato što se u Slavoniji žena koja porodi „nagrdu“, prema Langovim riječima, smatra vješticom i velikom grešnicom. Za razliku od Hovorke i Begića, razvidno je da kada govori o „svim nagrdama“ Lang isključivo misli na spojene blizance, čime se daje naslutiti da je bio zagovornik uže definicije termina „nagrda“.

Opisani slučajevi porođaja događaju se na terenu, uglavnom u provinciji, i pokazatelj su nepostojanja kako detaljnijih medicinskih spoznaja, tako ni smjernica za postupanje s porođenim i komunikaciju s roditeljima. Obdukcije su se prigodimice izvodile u pojedinim bolnicama u većim centrima, a javna prosektura još nije bila utemeljena. Po osnutku Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a osobito nakon osnutka Prosekture javnih zdravstvenih zavoda, snažnije je zaživjela svijest o patološko-anatomskoj dijagnostici. Tako je patolog Marcel Kornfeld s Patološko-anatomskog zavoda u Zagrebu 1934. godine dobio iz prosekture državne bolnice u Novom Sadu preparat fiksiran u formalinu koji je opisao kao iniencefaliju. (20) Analizirajući anomaliju Kornfeld navodi da je najistaknutija patološka pojava kod te „nakaze“ skraćenje tijela i manjak stražnjih dijelova tjemenične i zatiljačne kosti. Kornfeld u svom prikazu brani stajalište da se radi o fetusu s iniencefalijom, premda su mu nedostajali određeni elementi poput anencefalije. Upravo zbog te svojevrsne nesigurnosti oko točnog određenja nozološkog entiteta koji je fetus nosio, Kornfeld na kraju članka pribjegava terminu „nakaza“, želeći obuhvatiti sve slične slučajeve teških kongenitalnih anomalija koje estetski, funkcionalno i morfološki drastično odstupaju od zdravog novorođenčeta.

Sljedeći slučaj opisan je u Liječničkom vjesniku 1942. godine. Autor mu je Ivan Schreckeis, v. d. predstojnika kirurško-ginekološkog odjela državne bolnice u Vinkovcima. (21) Radilo se o teško napredujućem porodu blizanaca kojemu nije pomogao ni hitni vaginalni carski rez, danas opsoletna operacija koja se ponekad izvodi kao alternativa klasičnome carskom rezu u slučajevima hitne potrebe za fetalnom ekstrakcijom u ranoj trudnoći. (22) Kako bi majci spasio život Schreckeis se odlučio na torakotomiju, pri čemu je odrezao već rođeni dio „djeteta“ u predjelu četvrtog, odnosno petog torakalnog kralješka. Nakon rođenja, cijeli je „preparat“ stavljen u alkohol i predan Patološko-anatomskom institutu Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Profesor patologije Sergej Nikolajevič Saltykow zaključio je da se radi o „dvojnoj nakazi“ thoracopagus monosymmetros. U sklopu obrade spojenih blizanaca učinjen je i rendgenogram koji je očitao Srećko Hoffmann, rendgenolog u Bolnici milosrdnih sestara, koristeći pritom termin „srašteni blizanci“. Schreckeis je naveo da se „nakaze per excessum“ (one u kojima su dijelovi fetusa veći od očekivanog) često nasljeđuju, dok se „nakaze per defectum“ (poput spine bifide ili anencefalije) nasljeđuju nešto rjeđe. S etiološkog stanovišta, ustvrdio je da se radi o „dvostrukoj nakazi“ koja nije nastala iz dvaju istovremeno oplođenih jajašaca, nego zbog „abnormalne“ diobe osnove jednog jajeta. Tako je Schreckeis prihvatio tzv. fisijsku teoriju, po kojoj do malformacije dolazi zbog nepotpunog razdvajanja embrija, a ne zbog – prema tzv. fuzijskoj teoriji – spajanja embrija tijekom razvoja. U slučajevima takve nepotpune, abnormalne diobe, navodi Schreckeis, nastaju „nagrde, nakaze“ u smislu „sraslih dvojaka“. Te „dvostruke nakaze“ mogu biti „najčudnijih oblika“ s najvećim varijacijama. Razdoblje trudnoće, tvrdio je Schreckeis, kod „teških nakaza“ trajalo je nešto kraće nego kod normalnih trudnoća. U odnosu na dosad opisane slučajeve, kod Schreckeisa je primjetno gomilanje terminologije vezane uz kongenitalne anomalije, što jasno ukazuje na nedostatak preciznog i široko prihvaćenog nazivlja za opisivanje ovakvih slučajeva.

U drugoj polovici dvadesetog stoljeća objavljena su još dva slučaja koji su u Bibliografiji Liječničkog vjesnika uvršteni pod „nakaze“. Prvi je donio Ivan Rudelić, liječnik Odjela za ženske bolesti i porode Medicinskog centra u Puli. On je 1966. godine opisao slučaj trudnice kojoj je na osnovi prethodno utvrđenog polihidramniona i palpatornog nalaza postavljena sumnja na „malformaciju glave čeda“. (23) U obiteljskoj anamnezi trudnice nisu zapažene „kongenitalne malformacije“. Nakon poroda postavljena je dijagnoza „kompletne ciklopije“, vrlo rijetke, ali „teške malformacije“ i „nakaznosti“ koju je Rudelić vidio samo jednom u petnaest godina. Konzultirajući sekundarnu literaturu ustvrdio je da je opisan i slučaj „monstruma“ bez usta koji je imao nosni nastavak ispod oka. Rudelić više ne koristi termin „nakaza“ kako bi označio novorođenče, ali se zato terminom „nakaznost“ referira na ciklopiju kao poremećaj. Za jedinku s ciklopijom koristi termin „monstrum“, koji se kao i termin „nakaza“ pokazao prikladnim za apsorbiranje različitih kongenitalnih anomalija. Rudelić također koristi termin „malformacija“ kao sinonim za „nakaznost“, odnosno za morfološko odstupanje od normalnog, kao i termin „kongenitalna malformacija“ za intrauterino morfološko odstupanje od normalnog razvoja.

Konačno, skupina autora predvođena Milanom Todorovićem, specijalistom ginekologije i porodništva i šefom odsjeka u Službi za zaštitu žena Medicinskog centra u Kotoru, izvijestila je 1976. godine o slučaju muškog „fetusa“ rođenog sa sedam i pol mjeseci koji je umro pola sata nakon porođaja i koji je imao samo jednu orbitu, bez nosa i nosnih kostiju. Na mjestu „nazalnog defekta“ nije bilo šarenice. Ovaj „deformitet“ odnosno „teška anomalija djeteta“ opisan je kao slučaj koji je najčešće nespojiv sa životom, odnosno predstavljao je „smrtonosnu nakaznost fetusa“. (24) Todorović se, dakle, vratio terminu „anomalija“, a nije koristio termine „malformacija“ za sinoftalmiju, kao ni termine „nakaza“ ili „monstrum“ za fetus. Usprkos tomu, pri opisu sinoftalmije rabio je sintagmu „smrtonosna nakaznost“.

Iz opisanih se slučajeva vidi da se u najranijim člancima o rijetkim prirođenim (kongenitalnim) anomalijama rabi hrvatski naziv „nagrda“ odnosno „nagrdče“ za spojene blizance i za sindrom amnijskih tračaka. Termin „nagrdje“ u smislu nakaznosti koristio se za placento-kranijalne adhezije, dok se naziv „nakaza“ kao sinonim za „nagrdu“ prvi put u analiziranoj skupini slučajeva rabi u članku Marcela Kornfelda 1934. godine. Razvoj medicinskih struka kao akademskih disciplina pridonosi postupnom pomaku prema češćoj uporabi kroatiziranih latinskih naziva u opisima morfoloških odstupanja te autori sve više preferiraju izraze kao što su „anomalija“, „malformacija“, „deformitet“ i „defekt“.

U povodu stote obljetnice izlaženja Liječničkog vjesnika objavljena je Bibliografija Liječničkog vjesnika 1877 – 1977, koja je sadržavala kategorizirani popis svih dotad objavljenih članaka u tom časopisu. (25) U predmetnom kazalu članci su klasificirani dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku. Posebna kategorija, koja sadrži ukupno sedam članaka objavljenih od 1899. do 1976., a u kojoj se nalaze i članci koje smo mi analizirali, naslovljena je Nakaze, odnosno Monsters. Taj je postupak u to vrijeme bio posve razumljiv, jer je sve do 2008. godine termin monster bio sastavni dio rječnika Nacionalne medicinske knjižnice SAD-a MeSH (engl. Medical Subject Headings) prema kojemu su se kategorizirali i članci u Bibliografiji. U ovu grupaciju svrstani su sljedeći patološki entiteti: spojeni (sijamski) blizanci, sraštenje placente s glavom fetusa (placento-kranijalna adhezija), Simonartove sveze (sindrom amnijskih tračaka), iniencefalija i ciklopija.

Na pitanje zašto su upravo ovi slučajevi u Bibliografiji Liječničkog vjesnika smješteni u posebnu kategoriju nakaze/monsters pokušali smo naći odgovor na temelju zajedničkih obilježja koja određuju ovu skupinu. Naime, osim kategorije nakaze/monsters kojom smo se mi bavili postojala je kategorija malformacije/abnormalities u koju su bili uvršteni radovi o epidemiologiji, dijagnostici i praćenju kongenitalnih malformacija, kategorija nasljedne bolesti/hereditary diseases u koju su bili uvršteni radovi o mehanizmima nasljeđivanja i sprječavanja nasljednih bolesti, aspektima nasljednosti tuberkuloze te utjecaja psihijatrijskih i neuroloških bolesti na potomstvo, zatim kategorija bolesti kod blizanaca/diseases in twins u koju su bili uvršteni radovi o mišićnoj distrofiji i spondylitis ankylopoetica kod jednojajčanih blizanaca, te posebna kategorija blizanci/twins u koju je bio uvršten, među ostalim, i jedan rad o porodu blizanaca kojima su pri porodu glave bile mehanički zakvačene jedna za drugu.

Iz svega ovoga proizlazi da je termin nakaza, dakle, preveden kao monster, dok su malformacije prevedene kao abnormalities. S druge strane, termin nakaznost je korišten kao sinonim za malformaciju, pa je tako unutar kategorije malformacije/abnormalities jedan članak pod nazivom „Intrauterina dijagnoza nakaznosti ultrazvukom (naglasak naš)“ preveden kao Intrauterine diagnosis of malformation made by ultrasound (naglasak naš). Liječnici su također koristili termin „nakazan“ kako bi opisali različite „nakazne smetnje u razvoju“ poput madeža, epilepsije i „imbeciliteta“, (26) „nakazne tvorbe kože“ poput hidropsa, kongenitalne elefantijaze i kongenitalne ihtioze, (27) ili dijelove tijela poput „nakaznih bedara“ koji će smetati žene iz viših slojeva društva nakon uzimanja grafta radi neoplastike vagine. (28)

Čini se da je raščlamba terminologije u spomenutoj literaturi na „nakaznosti“ (teže malformacije dijelova tijela) i „nakaze/monstrume“ (teže malformacije cijelog tijela) sukladna osnovnoj podjeli koju pod natuknicom „Malformacije i monstrumi“ donosi prvo izdanje Medicinske enciklopedije (urednik Ante Šercer, 1957. – 1965.). (29) U tom enciklopedijskom tekstu „nakaznosti“ se objašnjavaju kao „teže malformacije pojedinih dijelova tijela ili organa“, dok se značenje termina „nakaze“ („monstra“ ili „terata“) tumači kao „individuumi kod kojih teške malformacije zahvaćaju veći dio tijela ili cijelo tijelo“. Slično tomu, u petom svesku Opće enciklopedije iz 1979. godine pojavljuje se natuknica „nakaznost ili kongenitalna malformacija“, koja se objašnjava kao „izobličenost čitavog tijela ili pojedinih njegovih dijelova u čovjeka ili životinje, po kojoj se nakazni individuum (nakaza, monstrum) razlikuje od normalnog tipa svoje vrste“. (30)

Jezik nije samo sredstvo priopćavanja spoznaja i nije izvan dosega ideologije, ideje ili klasifikacije. To je posebno razvidno kada je riječ o intelektualnim (idejama, konceptima, teorijama) ili društvenim konstrukcijama (kategorijama, identitetima, tendencijama). Istovremeno, jezik je mjesto unutar kojega se kristaliziraju odnosi dominacije i isključenosti, ali i mjesto na kojemu se ti odnosi dogovaraju, stvaraju i reproduciraju. (31)

Unutar analizirane kazuistike objavljene na stranicama Liječničkog vjesnika vidljivi su različiti pristupi autora u imenovanju teških kongenitalnih anomalija koji su rezultat razvoja shvaćanja vezanih uz ovu tematiku. Svi autori opisane anomalije iskazuju hrvatskim nazivom „nakaza“, odnosno „nagrda“ koji su, kao što smo i naveli, sadržani i u natuknicama onovremenih medicinskih rječnika. Taj rani jezični fond nazivlja primjetan je i u nastavnoj literaturi. Tako se termin „nakaza“ koristi već u prvim skriptima iz porodništva i ginekologije iz 1940. godine, sastavljenim po predavanjima Franje Dursta i Stjepana Vidakovića. (32, 33) U uvodu udžbenika Osnovi embriologije čovjeka Vjekoslava Duančića iz 1948. godine navodi se da poznavanje čovječjeg razvoja u utrobi daje odgovor na pitanje zašto nastaju i kako se mogu razjasniti „razne anomalije i nakaznosti“, a u poglavlju o dvojcima spominje se da u slučaju kasne i nepotpune diobe nastaju „dvostruke nakaze“. (34) Sva su iduća izdanja ovog udžbenika, uključujući ona iz 1980., 1983. i 1988. godine koja je nakon Duančićeve smrti preradio Anton Švajger, koristila ovu terminologiju. (35) Termin nakaze za nepravilnosti u razvoju ploda navodi se i u udžbeniku za primaljske škole Porodništvo autora Viktora Finderlea iz 1951. godine, koji kao primjere „nakaza“ daje „srasle dvojke“, fetuse s tumorima na čelu, donjoj čeljusti ili trbušnoj šupljini koji zbog svoga opsega predstavljaju smetnju pri porođaju, fetuse sa spinom bifidom, fetuse koji imaju „žablju glavu“ (anencefaliju), ali i one s „manjim smetnjama“ poput „zečje usne“ i „vučje čeljusti“. (36) Unutar medicinskih struka, dakle, i u drugoj polovini dvadesetog stoljeća termin „nakaze“ podrazumijeva široku skupinu kongenitalnih anomalija različite etiologije. Najčešće se radilo o fetusima čija je anomalija značila sigurnu smrt, ali je u tu skupinu svrstana i novorođenčad s nekim malformacijama spojivim sa životom, no koje su već i terminološki sugerirale njihovu čudovišnost, katkada i sličnost sa životinjskim svijetom (žablja glava, zečje usne, vučje ždrijelo).

Očito je da se terminologija vezana uz rijetke kongenitalne anomalije sporo razvijala tijekom 20. stoljeća ne samo u Hrvatskoj, već i globalno. Među izolirane pokušaje ukazivanja na neprikladnost nazivlja vezanog uz kongenitalne anomalije spada pismo pedijatrice Hulde Evelyn Thelander is San Francisca časopisu JAMA 1964. godine, koja na sljedeći način kritizira upotrebu termina monster: „Roditelji deformiranog djeteta imaju dovoljno poteškoća s kojima se moraju suočiti, bez dodatnog prizvuka da su stvorili čudovište. Nije li, dakle, prilično monstruozno da liječnici tako nazivaju dojenčad, bez obzira na to koliko su teško deformirana?“ (37) Poznavanje razvoja političke korektnosti ukazuje na dio mogućih razloga za dugotrajnu primjenu ovakvog nazivlja. Naziv „politički korektan govor“ ili „politička korektnost“ znači izbjegavanje naziva, fraza, riječi ili sintagma koje potiču predrasude ili bi mogle biti uvredljive za pripadnike različitih manjina ili skupina ljudi, jer se odnose na njihov spol, dob, spolnu usmjerenost, nacionalnu pripadnost, tjelesni nedostatak i slično. (38) Nastanak pojma „politička korektnost“ veže se za članke novinarke Elinor Langer u New York Timesu iz 1984., dok neki autori smatraju da je taj izraz prva upotrijebila Karen de Crown 1975. u govoru na Nacionalnoj konferenciji žena. Pokret za političku korektnost proširio se u američkim sveučilišnim krugovima osamdesetih godina 20. stoljeća s ciljem da se ukine „jezik diskriminacije“. Namjera im je bila ukazati javnosti na obezvrjeđujuće poglede dominantne i „normalne“ većine na manjine, koji se izražavaju i u nazivima pojedinih skupina odnosno njihovoj pejorativnoj konotaciji, te zamijeniti takve nazive novima koji bi imali pozitivnu ili barem neutralnu vrijednosnu konotaciju. (31) Prema zagovornicima tzv. lingvističkog obrata primarna svrha jezika nije opisivanje stvarnosti, nego njezino konstituiranje. Oni smatraju da jezik nije ogledalo prirode, već ogledalo naše potrebe da prirodi nametnemo značenje, svrhu i vrijednost. U političkom kontekstu lingvistički obrat podrazumijeva da kroz govor možemo opisivati i kritizirati različite odnose moći među ljudima te ih možemo i konstituirati. Prema tome, politička korektnost ima zadaću iskorijeniti one riječi i načine govora koji pridonose održavanju izrabljivanja i dominacije. (39) U kontekstu navedenog razvoja političke korektnosti jasno je da u vrijeme izdavanja Bibliografije Liječničkog vjesnika (1978.), a ni u vrijeme izlaska prvih skripata, udžbenika i priručnika još nije bilo uvedeno novo nazivlje za osobe s različitim tjelesnim oštećenjima.

U novije vrijeme autori medicinskih radova na hrvatskom jeziku vezanih uz ovu tematiku radije koriste riječi izvedene iz latinskog jezika („anomalija“, „malformacija“, „deformitet“), vjerojatno zato što su hrvatske riječi „nagrda“, „nakaza“ i „nakaznost“ u svakodnevnoj upotrebi u javnom diskursu dobile pogrdno (pejorativno) značenje. Termin „nagrda“ prestao se upotrebljavati u medicinskoj literaturi u prvoj četvrtini 20. stoljeća te se danas smatra arhaizmom i ima drugačije značenje nego prije. Prema Anićevom Rječniku hrvatskoga jezika iz 1994. „nagrda“ znači „ono što je ružno; nakaza, grdoba, rugoba“, dok se „nakaza“ označava kraticom pejor. i opisuje kao „vrlo ružna, nagrđena osoba“, a „moralna nakaza“ kao „vrlo pokvarena osoba, osoba bez morala“. U istom rječniku navodi se i pridjev „nakazan“ u značenju „koji ima svojstva nakaze (ob. o stvarima i pojmovima) [~na ideja, ~ni pojmovi, ~an izgled]“. (40) Slična tumačenja donosi i Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, koji je izdala Školska knjiga 2015. godine. (41)

Kada je riječ o hrvatskoj (medicinskoj) leksikografiji i enciklopedistici, također je primjetna dugotrajnost korištenja termina „nakaza“ i „nakaznost“, bilo kao natuknice, bilo u opisu značenja termina. Tako se, primjerice, u sedmom svesku Hrvatske enciklopedije navodi termin „nakaznost (prirođena malformacija)“ koja se definira kao „nepravilnost razvoja cijeloga tijela ili kojega njegova dijela, što veličinom, smještajem i drugim obilježjima izrazito unakazuje tijelo“, dok se za primjere „nakaza“ spominju djeca „rođena bez glave ili s otvorenom lubanjom, otvorenim kralježničkim kanalom i dr., nesposobna za život“. Također se definira i teratologija kao grana znanosti koja istražuje čimbenike koji dovode do „prirođene nakaznosti“. (42) U devetom pak svesku Hrvatske enciklopedije definiraju se „sijamski blizanci“ kao „blizanci koji su jednim dijelom svojega tijela međusobno srasli (vezane dvojne nakaze)“, te se pomalo nejasno tumači da se radi o „nakaznosti“ koja nastaje ako se „ embrionalne osnove dvaju jednojajčanih blizanaca potpuno ne odijele“. (43) Zapravo, spojeni blizanci nastaju diobom jedne oplođene jajne stanice u dvije jedinke u razdoblju nakon oplodnje, a u vremenskom razdoblju između trinaest i petnaest dana nakon oplodnje, nakon implantacije jedne oplođene jajne stanice u sluznicu maternice.

U Medicinski leksikon iz 1992. godine uvrštena je natuknica „uranoskopska nakaza“ s koje se upućuje na akraniju, dok se „dicefalus“ opisuje kao „nakaza rođena s dvije glave“, a „fetus in fetu“ kao „asimetrična dvojna nakaza“; uvršten je i termin „monstrumi“ kao uputnica na „anomalije razvitka“ (prirođene ili kongenitalne anomalije, malformacije), koje se pak opisuju kao „poremećaji embrijskog razvitka nastali prije završetka morfološke i funkcionalne organogeneze“. (44) U Rječniku latinskoga i hrvatskoga medicinskoga nazivlja Vladimira Loknara iz 2003. godine latinski termin malformatio prevodi se kao „razvojni poremećaj (nakaznost), malformacija“, termin monstrum kao „nakaza: novorođenče s urođenim poremećajem razvitka koji obično onemogućuje život“, a termin monstruosus kao „nakazan, čudovišan, neprirodan, monstruozan“. (45) U Enciklopedijskom rječniku humanog i veterinarskog medicinskog nazivlja (ur. Ivo Padovan, 2006.) zastupljene su sljedeće natuknice: „nakaza – monstrum“; „nakaza zbog nedostatka – monstrum per defectum“; „nakaza zbog viška – monstrum per excessum“; „nakaznost – dysmorphosis“; „nakaznost mladunčadi – monstra neonatorum“. (46) Ovdje je važno napomenuti da gotovo istovjetnu klasifikaciju „nakaza“ donosi već Milan Nemičić u Ljekarskom rječniku njemačko-latinsko-hrvatskom iz 1898. godine. (47) U Englesko-hrvatskom rječniku medicinskog nazivlja iz 2008. autora Branimira Jerneja pojavljuje se engleski termin malformation koji se prevodi kao „malformacija, nakaznost“, a uvršten je i termin monster koji se prevodi kao „nakaza, monstrum“. (48) Slično tomu, Medicinsko-biokemijsko-farmacijski englesko-hrvatski rječnik iz 2011. godine navodi termin monster koji se prevodi kao „nakaza, monstrum, čudovište“. (49) Ovi se termini pojavljuju i u Osmojezičnom medicinskom enciklopedijskom rječniku Joze Marevića iz 2015. godine, pa se tako latinska sintagma malformationes et monstra prevodi kao „malformacije i monstrumi, izobličenosti i nakaze: abnormalnosti građe organizma, veći ili manji tjelesni deformiteti“. (50) Čak i Hrvatski opći leksikon iz 2012. godine navodi termin „nakaza (monstrum)“ koji se objašnjava kao „jedinka s teškim razvojnim anomalijama (malformacijama) većega dijela ili čitavoga tijela“, te termin „nakaznost“ čiji je opis „prirođena nepravilnost razvoja cijeloga tijela ili njegova dijela, što veličinom, smještajem i dr. obilježjima izrazito unakazuje tijelo“ – zapravo preuzet iz Hrvatske enciklopedije. (51, 52)

Primjena adekvatnijeg nazivlja očita je posljednjih dvadesetak godina. Primjerice, u Hrvatsko-engleskom rječniku medicinskoga nazivlja i englesko-hrvatskom rječniku medicinskoga nazivlja s izgovorom Vlaste Tanay iz 2003. godine, napokon izostaju nazivi „monstrum“ i „nakaza“. (53) U Englesko-hrvatskom medicinskom rječniku urednice Vlaste Čeliković iz 2005. godine, naziv monster objašnjava se kao „a former term for a fetus or infant with severe developmental malformations, usually not able to live“ [„nekadašnji izraz za fetus ili dojenče s teškim razvojnim malformacijama, koje najčešće nije sposobno za život“], dok se u hrvatskom prijevodu i dalje iskazuje kao „nakaza, čudovište“. (54)

Osim rječnika, terminologija analizirana u ovome radu može se pronaći, iako rijetko, i u novijoj stručnoj medicinskoj literaturi. Tako se u članku Kirurško liječenje djece s anomalijama urogenitalnog sustava iz 2002. godine termin „nakaznost“ pojavljuje kao sinonim za malformaciju, pa tako autori pišu o „prirođenim nakaznostima mokraćnog i spolnog sustava“, o „vanjskim nakaznostima“, „nakaznostima bubrega“ itd. (55) U disertaciji Uloga obojenoga doplera u dijagnostici fetalnih nakaznosti iz 2015. godine, autor koristi termin „nakaznost“ kao istoznačnicu za „razvojne mane“, odnosno „malformacije“. (56) Slično tomu, u članku Utjecaj okolišnih čimbenika na prenatalni razvoj, također iz 2015. godine, koristi se termin „prirođena nakaznost“. (57) Tvrdokornost upotrebe sada već zastarjele terminologije uočljiva je i u nekolicini završnih i diplomskih radova s više hrvatskih sveučilišta. (58–63) Zanimljivo je u tom kontekstu primijetiti da u 10. reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti pod šifrom Q89.4 stoji conjoined twins, koji se u hrvatskom prijevodu iste klasifikacije i dalje prevode kao „sijamski“, a ne „spojeni“ blizanci. (64) Termin „sijamski blizanci“, koji potječe od Changa i Enga Bunkera rođenih 1811. u Sijamu (današnji Tajland), danas se u inozemnoj literaturi smatra zastarjelim. Naime, taj se termin evidentno ne oslanja na medicinsku realnost već na geografsko podrijetlo, a ujedno je i stigmatizirajući s obzirom na povezivanje ovoga medicinskog stanja s etničkom pripadnošću.

U popularno pisanim tekstovima za internetske portale, magazine i stranice poliklinika, kojima su autori liječnici, također ponekad možemo naići na ovu terminologiju. Tako, primjerice, u članku naslovljenom Neinvazivna i invazivna prenatalna dijagnostika iz 2009. godine na portalu ordinacija.hr saznajemo da suvremeni trodimenzionalni i četverodimenzionalni ultrazvuk omogućuje ranu dijagnostiku „fetalnih nakaznosti i plodova s potencijalnom nasljednom bolešću“. (65) Slično tomu, članak naslovljen Trudnoća na portalu PLIVAzdravlje iz 2013. godine spominje rani neinvazivni biokemijski i ultrazvučni probir na „nasljedne bolesti i fetalne nakaznosti“. (66) U tekstu Vođenje trudnoće – kada, što, kako? navodi se da se između 16. i 20. tjedna trudnoće radi tzv. trostruki test u svrhu probira na „nasljedne bolesti i fetalne nakaznosti“. (67) Konačno, u članku Lijekovi i trudnoća: bezopasan lijek za uspješno liječenje, objavljenom 2010. godine u Narodnom zdravstvenom listu: dvomjesečniku za unapređenje zdravstvene kulture koji izdaje Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije, navodi se da oralni antidijabetici mogu izazvati „spontani pobačaj ili fetalne nakaznosti“. (68)

S obzirom na prisutnost ovakve terminologije u stručnoj literaturi, enciklopedistici, rječnicima i popularno pisanim člancima, ne treba nas čuditi da je i javnost primijetila njenu neadekvatnost, zastarjelost i pejorativnost. Na internetskom forumu Roda: roditelji u akciji iz 2009. godine nalazimo tako sljedeći komentar jednog roditelja na izraz „fetalne nakaznosti“ u oglasu neimenovanog rodilišta: „Fetalne nakaznosti – mislim, pa jel nema neki ljepši i bolji termin za to napisat“, na što drugi član foruma odgovara: „U principu koliko ja znam nema drugog termina za taj pojam. Mogli su napisati i fetalne malformacije, što se prevodi kao fetalne nakaznosti, zvuči gore ali narodu razumljivije. Dakle, zapravo nema veze s rodilištem već s našim dragim hrvatskim nazivljem.“ (69)

Govor ne samo da bilježi nejednakosti, nego i pridonosi njihovu stvaranju, oblikujući mišljenje koje neko društvo ima o sebi i skupinama koje ga čine. Važno je imati u vidu da kristalizacija takva učinka govora ima svoju historičnost. Ona se u svakom trenutku podvrgava kritičkom preispitivanju i mijenjanju, te tako postaje u suvremenosti prihvatljivija. Na prikazanim primjerima vezanim uz opise kongenitalnih anomalija vidljivo je da se institucionalizacijom medicine, osobito razvojem spoznaje o etiopatogenezi anomalija, mijenja i diferencira njihovo nazivlje i klasifikacija. Terminološka gradacija koju smo uočili na našem materijalu kretala se od naziva „nagrdje“, „nagrdče“, „nagrda“, „nakaza“, pretočenih iz medicinskih rječnika 19. stoljeća u stručnu literaturu, prema objektu kliničke opservacije iskazane kroz kroatizirano latinsko nazivlje: „anomalije“, „abnormaliteti“, „malformacije“, „deformiteti“.

Lingvističko oruđe, ipak, te promjene registrira s određenim zakašnjenjem. Vidljivo je da su se načela u sferi jezika za navedene primjere usvajala relativno sporo te da je u njih utkano društveno naslijeđe prožeto mitovima kao i razvoj medicinskih spoznaja vezanih uz područje embriologije i teratologije, iz čega je proizašao i pokušaj njihove klasifikacije u Bibliografiji. Tijekom svoga postojanja koje traje već gotovo stoljeće i pol Liječnički vjesnik je postao svojevrsna riznica jezičnog blaga. U njegovu sadržaju razotkrivamo bogatstvo strukovnoga nazivlja, njegovu uporabu, preoblikovanje, zastarijevanje, iščezavanje i/ili trajanje. S njegovih stranica uz rast i razvoj medicinskog znanja iščitavamo i činjenicu da govor i nazivlje nisu samo sredstva priopćavanja, već da im se pripisuju vrijednosti koje utječu na formiranje svijesti, oblikuju komunikaciju i određuju postupke u medicinskoj praksi.