Poznata je činjenica da se ženski građanski pokret javlja i na našim prostorima već sredinom 19. stoljeća, a početkom 20. stoljeća usmjeren je na ciljeve sudjelovanja žena u političkoj sferi kroz zahtjeve za pravom glasa i izjednačavanjem pred zakonom. Pratimo li povijest tih procesa uočit ćemo niz žena različitih struka koje su se istaknule boreći se za jednakost u političkom i društvenom smislu. Do raspada Austro-Ugarske Monarhije ženski pokret predvodile su učiteljice ili predstavnice društvene elite. (4) Među učiteljicama ističu se Marija Jambrišak i Milka Pogačić boreći se za jednake uvjete rada i izjednačenje učiteljskih primanja s muškarcima. Pokretu su se priključile i književnice Dragojla Jarnević i Jagoda Truhelka, slikarice Slava Raškaj i Nasta Rojc te književnica i prva profesionalna novinarka Marija Jurić Zagorka, potom književnica i publicistkinja Zofka Kveder i druge. Iako kao žena tada nije imala nikakva politička prava, kritički tekstovi Marije Jurić Zagorke bili su predmet rasprave na brojnim saborskim sjednicama. Tijekom 1917. upućuje zahtjev za pravom glasa žena Hrvatskom saboru, uz podršku Stjepana Radića i Hrvatske seljačke stranke. (5) Ženski se pokret dinamizira u vrijeme nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca kada surađuje sa ženskim organizacijama na široj jugoslavenskoj razini i u inozemstvu. Tada je osnovana prva feministička organizacija Ženski pokret koja je izdavala i svoj istoimeni časopis. (6)

Pratimo li uključivanje žena u studij medicine ili pak njihovo zapošljavanje, uočit ćemo da im nije bio olakšan pristup ni medicinskom obrazovanju ni kasnijoj edukaciji i afirmaciji kroz rad. Tomu je pridonijela i činjenica nepostojanja preduvjeta za njihov upis na visokoškolske ustanove, budući da je tek 1877. dozvoljen upis prvoj djevojci u Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Ženski licej u Zagrebu osnovan je 1892., a djevojačka gimnazija tek 1895. godine. Hrvaticama je studij medicine bio moguć u Njemačkoj i Švicarskoj i to samo ako su maturirale u tim zemljama, te u Austriji, pod uvjetom da su bile austrijske državljanke. (7) Čak i ako su svladale navedene prepreke, povratak u domovinu nije podrazumijevao i mogućnost njihovog zapošljavanja. (8) Formalno je ženama u Hrvatskoj bilo dopušteno otvoriti vlastitu ordinaciju i samostalno raditi već od 1903. godine, no ni te formalne uvjete nije bilo moguće zadovoljiti. Naime, liječnicama nisu bile priznate diplome švicarskih i njemačkih medicinskih fakulteta na kojima su većim dijelom studirale, a na našem području još nije bilo medicinskog fakulteta koji bi bio nadležan nostrificirati njihove diplome. Ne čudi stoga činjenica da je upis studentica na medicinski fakultet u Zagrebu bio i jedan od argumenata kojim se služi Milan Rojc kako bi potaknuo njegovo što skorije otvaranje: …danas se više Hrvatica posvetilo doktoratu medicine, i da vrlo lijepo i uspješno u praksi djeluju. Raspršena je ona bojazan da se ne bi htjelo tražiti ženskoga liječnika, što više ima općina koje danas imadu kao općinske liječnike ženskinje. (9) Ipak, unatoč svim birokratskim nelogičnostima i očevidnoj neravnopravnosti u kojoj su se doktorice medicine nalazile, među predstavnicama koje su se zalagale za prava žena unutar feminističkog pokreta rijetko nalazimo njihova imena. U tom smislu uočljiva je pojavnost Klare Dajčeve čiji navedeni ispravak netočnog navoda prezimena objavljen u Liječničkom vjesniku ne začuđuje uzmemo li u obzir da se prvi put javila sa svojim feminističkim stajalištima već 1917. godine u časopisu Ženski svijet (od 1918. Jugoslavenska žena). Časopis je 1917. pokrenula spisateljica, publicistica i feministica Zofka Kveder, a vodila ga je do 1920. godine. (10) Riječ je o članku naslovljenom Što treba da se kaže u kojemu Dajčeva izražava protest zbog ženske šutnje na nepravdu i obespravljenost. (11) U tom tekstu kritizira žensku pomirenost s općeprisutnom obespravljenošću, želeći dati poticaj u snaženju ženskog glasa:

U trenutku kada je napisala ovaj tekst Klara Dajčeva (Figure 1) ima dvadeset godina i po svemu sudeći već se nalazi na studiju medicine u Beču. Rođena je u Zagrebu 30. svibnja 1897. u židovskoj obitelji. Otac Ljudevit bio je samostalni graditelj, a majka Tereza rođena Hermann domaćica. U obitelji je rođeno četvero djece, uz Klaru sinovi Ernest i Miroslav, koji je također bio liječnik, te kći Greta. (12, 13) Medicinu je započela studirati 1915. u Beču gdje ostaje do 1918., kada se seli na studij medicine u Prag gdje je i diplomirala 1920. godine. U knjigu promoviranih doktora Sveučilišta u Zagrebu upisana je 17. ožujka 1921. (14) Nakon povratka u Zagreb radi kao sekundarna liječnica u Bolnici milosrdnih sestara, od 1924. do 1933. kao liječnica socijalnog osiguranja u Zagrebu i kao privatna liječnica u Zemunu. (12, 13) Godine 1923. nalazimo je upisanu u Zbor liječnika kao dvadesetu liječnicu ove udruge. Krajem 1941., za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, odlazi u Bosnu gdje radi na eradikaciji sifilisa. Nakon Drugoga svjetskog rata do 1957. radi kao privatna liječnica u Zagrebu, gdje umire 1984. godine. (13–15)

Prvi rad Klare Dajčeve naslovljen O utjecaju adrenalina na regeneraciju tkiva objavljen je u Liječničkom vjesniku 1921. godine. (16) Kako je u afilijaciji uz njezino ime i prezime naveden Berlin, možemo pretpostaviti da je nakon diplome ostala još neko vrijeme u gradu svog studija na radu ili na usavršavanju. U članku opisuje eksperiment koji je napravljen s ciljem dokazivanja da su simpatički živci trofički, odnosno da imaju važan regenerativni utjecaj na zacjeljivanje tkiva. Polazište za eksperiment činili su opisi etiološki nerazjašnjenih trofoneuroza i teorije koje prema navodima Dajčeve ukazuju da sve simpatičkotropne supstance povećavaju izmjenu tvari, kao i respiratorni kvocijent, potrošak kisika i disimilaciju uopće (disimilaciju belančevine). Pokusom se željela potvrditi pretpostavka da je za normalni tonus simpatičkog sustava potreban adrenalin, pri čemu se zaključuje da u dijelovima organizma koji su pod utjecajem adrenalina ozljede pokazuju ubrzanu tendenciju zacjeljivanja. Tekst donosi tablični protokol pokusa i tri fotografska slijeda objedinjena na čitavoj stranici u prilogu Liječničkoga vjesnika. Na fotografiji su prikazani bijeli miševi kontrolne i pokusne skupine iste težine, veličine i spola, kojima je u eter-narkozi izrezan komadić tkiva. Fotografije prikazuju inicijalnu fazu pokusa, tj. kružno izrezane dijelove tkiva jednake veličine, potom bolju epitelizaciju u pokusnoj skupini na drugim dvjema fotografijama s prikazom čitavih bijelih miševa (Figure 2). S obzirom na onovremene mogućnosti fotografske tehnike, fotografije su jasne i na njima je lako uočiti ono što autorica tekstom obrazlaže, tj. da je regeneracija uspješnija u pokusnih životinja. Razlike u epitelizaciji defekta tkiva primijećene su već prvih četiri do pet dana, a one su prema Dajčevoj tako upečatljive da su vidljive i na fotografiji bez povećanja. Istraživanje je dopunjeno i histologijom bojenjem po Malloryju kako bi se vidjelo mogu li se razlike stadija regeneracije vidjeti i u mikroskopskim rezovima. U zaključku je navedeno: Injekcijama adrenalina dade se ubrzati tok regeneracije integumenta. To jasno izlazi iz makroskopskoga promatranja i potvrdjuje se u mikroskopskoj slici.

Početkom 20. stoljeća adrenalin je prolazio testiranja za liječenje različitih bolesti, od spekulativne uporabe s početka 20. stoljeća do provjerenog lijeka koji se danas nalazi na popisu esencijalnih lijekova Svjetske zdravstvene organizacije, posebno za anafilaksu i kao komponenta napredne životne podrške održavanja života odraslih (ACLS). (17) Uzmemo li u obzir da adrenalin ubrajamo među najranije otkrivene hormone (1901.), da je kemijski sintetiziran 1904., a da je kao neurotransmiter koji se oslobađa putem simpatičkih živaca prepoznat u razdoblju 1914. – 1920., (18) pokus Klare Dajčeve pripada u aktualne onovremene dosege te ranu dokumentaciju eksperimenta na pokusnim životinjama. U kontekstu vremena u kojem je napravljen predstavlja model suvremenog pristupa istraživanju uz preciznu dokumentaciju svih njegovih faza i priloženu fotografiju.

S obzirom na ovaj njezin istraživački i autorski početak moglo se očekivati da će ova liječnica nastaviti svoju karijeru posvećujući se temeljnim medicinskim znanostima, međutim dogodio se zaokret u njezinoj karijeri u drugačije područje. Naime, kao diplomirana liječnica Dajčeva je još neko vrijeme ostala u Berlinu, otkuda je i poslala navedeni članak u uredništvo Liječničkoga vjesnika. U Berlinu se istovremeno susrela s učenjem Rudolfa Steinera, svjetski poznatog antropozofa, koji je na nju ostavio snažan utisak te potaknuo njezin daljnji razvoj u antropozofskom smjeru. Jednako snažan utisak Steiner je učinio i na Stanislava Župića, Klarinog suvremenika, a kasnije i supruga, poznatog neuropsihijatra i upravitelja Psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu. Ponesen idejama utemeljitelja antropozofije, Župić je 1924. u Beogradu osnovao Jugoslavensko antropozofsko društvo koje je kasnije pod nazivom Marija Sofija premješteno u Zagreb, gdje djeluje i danas. U Hrvatskoj je Stanislav Župić prvi aktivno primijenio homeopatiju još 1920., a u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče provodio je homeopatiju uz klasičnu terapiju psihijatrijskih bolesnika. (19)

Nakon prvoga objavljenog članka u Liječničkom vjesniku Dajčeva nastavlja s objavljivanjem više članaka, od kojih čak pet 1925. godine. Riječ je o devetom broju ovoga časopisa koji je uredio Stanislav Župić, a koji je bio posvećen antropozofskoj medicini, budući da je te godine umro Rudolf Steiner. Njezina dva dulja teksta potpisana su punim imenom i prezimenom, a tri kraća samo inicijalima K. D. Dulji tekstovi naslovljeni su: O temeljima antropozofske farmakologije, Suvremeni problemi u svijetlu antropozofski orjentirane medicine, a kraći Liječenje kroničnih endometritida i gnojnih upala ženskih spolnih organa, O neurozi srca (Preparat br. 82) i Liječenje ishiasa i neuralgija. Godine 1928. u istom je časopisu Dajčeva-Župić objavila članak O liječenju bakrom. Vidljivo je dakle da su daljnji interes i njezine kasnije objave bile posvećene nekonvencionalnim aspektima liječenja kojima će se baviti u sklopu svoje privatne prakse u Zagrebu. Prikaz tog segmenta njezinoga rada opisali su Luka Boršić i Ivana Skuhala Karasman (20) pa on neće ući u okvir ovoga članka.

Ni kao liječnica Klara Dajčeva ne posustaje u svom angažmanu unutar feminističkog pokreta, pretežito objavljujući svoja razmišljanja vezana uz neravnopravni položaj žena u društvu. Svoje opsežne tekstove koji izlaze u nastavcima objavljuje u časopisu Ženski pokret koji je izlazio od 1920. do 1938. godine. Izdavač časopisa bilo je Društvo za prosvećenje žene i zaštitu njenih prava, osnovano 1919. u Beogradu, zatim u Sarajevu, a nakon toga i u drugim centrima novoformirane države, u Ljubljani i Zagrebu. Bio je to prvi profilirani jugoslovenski feministički časopis koji se postupno oblikuje u najdugovječniji feministički časopis regije prve polovine 20. stoljeća. Predstavljao je platformu na kojoj su se okupljale suradnice iz svih dijelova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslavije, kao i iz različitih područja i struka. (21) Tekstovi su tiskani na srpskom, hrvatskom i slovenskom jeziku te na ćiriličnom i latiničnom pismu. Prvi tekst Klare Dajčeve u ovom časopisu naslovljen je Žena i o slobodi žene. (22) Već u ovom tekstu osvrće se na borbu za ravnopravnost žena u ekonomskom smislu kao na prvu fazu te borbe nakon koje dolazi, prema njezinom mišljenju, borba za duševnu slobodu. Koji su bili njezini motivi za odluku o priključivanju feminističkom pokretu opisuje u jednom od svojih članaka:

Dajčeva smatra da žena treba spoznavati i razvijati individualnu i socijalnu svijest o sebi kao društvenoj jedinki. Ulogu žene vidi u radu za društvo, tj. cjelinu, a na tom razvojnom putu žena mora shvatiti da su njezina narav i sposobnosti vrijednost za sebe. U realnosti situacija nije takva pa žene opisuje kao iscrpljene i sputane te stoga još uvijek preslabe u borbi za vlastitu poziciju:

Konstatacijom danas su žene umorne Dajčeva se poigrava fiziološkim aspektom stanja žena rabeći ga simbolički u promišljanju psihološkog i egzistencijalnog iscrpljenja. Naglašava pritom jaz između formalne emancipacije i stvarne egzistencijalne slobode identificirajući krizu ženskog subjektiviteta. Ta kriza je uzrokovana ekonomskom nužnošću rada i istodobnom izolacijom unutar profesionalnih struktura koje ženama ne omogućuju samoostvarenje. Površna integracija žena u sferu rada ne pruža zadovoljavajući učinak bez unutarnjeg oslobođenja, čime Dajčeva anticipira kasnije egzistencijalističke i feminističke teorije, posebno u naglasku na autentičnosti i integraciji rada i identiteta.

Članci Klare Dajčeve nastavljaju se iz broja u broj te je sveukupno u razdoblju 1924. – 1925. u Ženskom pokretu objavila deset tekstova. Prvih nekoliko nastavaka izlazi pod zajedničkim naslovom Žena, s podnaslovima vezanim uz temu o kojoj će pisati u svakom pojedinom nastavku. Drugi nastavak nosi podnaslov O kritici života kojim danas žena živi, u kojemu problematizira šutnju žena kao središnji fenomen njihova društvenog položaja. Šutnja se pritom ne prikazuje kao individualni nedostatak, već kao posljedica uvjeta u kojima se žene nalaze, a koji istovremeno onemogućuju razvoj njezine autonomne svijesti i kolektivnog djelovanja. Postavljajući pitanje zašto žene ne podižu glas, autorica nudi višeslojno objašnjenje koje uključuje egzistencijalnu iscrpljenost uzrokovanu ekonomskom borbom, socijalnu obespravljenost te nedostatak unutarnje emancipacije.

Smatra nadalje da se ženama nalaže moral kao bezuvjetni zakon za koji nalazi obrazloženje u državnim politikama: Državi je osnov porodica. Dajući ženi pravo na slobodnu ljubav, dala bi joj se ujedno mogućnost da ruši državu, jer se tom dozvolom ruši porodica. Čovjek je stvorio zakon o vezanom stvaranju novih naraštaja da sačuva organizaciju jedne cjeline, koja će davati osnove državi. (23)

Dajčeva dakle naglašava da je normativna regulacija reproduktivnih odnosa rezultat društvene potrebe za očuvanjem kontinuiteta i organizacije zajednice. Iznosi funkcionalistički argument prema kojemu je obitelj temelj društvene i državne strukture, a njezina destabilizacija, primjerice kroz koncept slobodne ljubavi, dovodi u pitanje stabilnost države. Njezin tekst dakle podvlači raspravu o odnosu između modernizacije, rodnih uloga i društvene stabilnosti, pri čemu žena postaje ključnim nositeljem toga konflikta između privatne autonomije i javne funkcije. Emancipacija žena, posebice njihovo uključivanje u profesionalni život bez suštinske promjene njihova položaja, dodatno potiče pasivnost. Kao rješenje ističe potrebu za unutarnjim oslobođenjem, koje bi omogućilo integraciju identiteta i djelovanja te transformiralo ženu u aktivni društveni subjekt. Tekst tako predstavlja rani doprinos feminističkoj i egzistencijalnoj analizi šutnje kao društveno uvjetovanog fenomena. Polazeći od činjenice da ženino pravo na rad i ekonomska neovisnost imaju smisla tek kad žena postigne mogućnost da svoj život oblikuje kao osoba i čovjek, Klara Dajčeva nastavlja: Kad bi ona sebi mogla da kaže, da nije vezana uz slučaj hoće li naći druga, s kojim će osnovati brak, jer da i sama ima svoj rad i svoje zvanje, s kojim će odhraniti svoje dijete. Jedino tako mogla bi ona da radi s oduševljenjem, znajući da živi potpuni život, i onda ne bi na nama ženama ležala ona užasna i teška svijest, da smo ušle u privredno zvanje zato, jer je to bila ekonomska nužda, i da radimo zato da ne umremo od bijede. (24)

U dijelovima teksta koje objavljuje nalazimo i potvrdu feminističke pozadine njezinog otpora vezanog uz neispravno navođenje njezinog prezimena u Liječničkom vjesniku. Suprotstavljajući se argumentu administrativne nužnosti, ukazuje na činjenicu da je preuzimanje muževog prezimena simbolički čin koji označava nesamostalnost žene te tumači hijerarhijski odnos unutar braka:

Razmatrajući pravne norme koje reguliraju prezime žene u braku i pravo na skrb nad djecom, Dajčeva ukazuje na njihovu duboku simboličku i društvenu ulogu. Povezivanjem ovog pitanja s pravnim reguliranjem skrbništva nad djecom pokazuje kontinuitet pravne subordinacije žene, pri čemu čak i formalno neutralni zakoni proizvode asimetrične i za ženu nepovoljne posljedice. Tekst time predstavlja rani primjer kritičke analize sustava koji strukturira rodne odnose i ograničava žensku autonomiju.

Pa ipak, u razmišljanjima o ženskom pokretu Dajčeva ne polarizira radikalno odnos spolova, smatrajući da bi smjer borbe za ravnopravnost trebao izbrisati staleže i društvene slojeve te da treba biti usmjeren prvenstveno prema ljudskim pravima:

Ne zagovarajući konfliktni model odnosa između spolova karakterističan za dio tadašnjeg feminizma, Dajčeva zagovara usmjerenost prema univerzalnom „općem ljudskom“, pri čemu emancipacija žene postaje sastavnim dijelom šireg projekta oslobođenja čovjeka. Ključnu ulogu pritom ima koncept „unutarnjeg oslobođenja“, koji označava razvoj autonomne i autentične svijesti. Odnos između žene i muškarca definira se kao partnerski i komplementaran, pri čemu oni slijede različite razvojne putove, ali se susreću u zajedničkom cilju. Ovaj pristup predstavlja oblik relacijske emancipacije, koja nastoji pomiriti individualnu slobodu i društveno jedinstvo, te anticipira kasnije humanističke i egzistencijalne koncepcije roda i slobode.

Sukladno tomu, Dajčeva otvara prozor optimizmu smatrajući da put do ravnopravnosti ipak nije dalek:

Osnovna obilježja feminističkih razmatranja Klare Dajčeve temeljena su na sintezi biološkog, psihološkog i društvenog i prožeta su temeljnim odrednicama liječničkoga poziva. Njezin pristup i analiza položaja žene slijedi okvir medicinske dijagnostike, u kojoj se simptomi poput umora i šutnje interpretiraju kao manifestacije dubljih društvenih i psiholoških uzroka. Koncept unutarnjeg oslobođenja žena na kojem inzistira može se tumačiti analogijom pojmu zdravlja, shvaćenog ne samo kao odsutnost bolesti, nego kao stanje sveukupnosti biološkog i društvenog blagostanja. Istodobno, njezino odbacivanje konfliktnog modela feminizma i naglasak na komplementarnosti spolova odražavaju medicinski ideal ravnoteže i harmonije sustava.

Liječnički vjesnik od samih početaka izlaženja uključuje informacije o liječnicama članicama Zbora liječnika, otvarajući svoje stranice i njihovim aktualnim objavama. Ipak, retrospektivne analize njihove nazočnosti i doprinosa javljaju se relativno kasno. Prvu sustavniju analizu pojavnosti žena u hrvatskom medicinskom kontekstu objavila je sedamdesetih godina prošloga stoljeća prva profesionalna povjesničarka medicine Biserka Belicza. (28) Historiografski prikazi kasnijih autora slijedili su put razotkrivanja pojavnosti žena u medicini kronološki, baveći se njihovim doprinosom na određenom regionalnom ili pak strukovnom području. (29–37) Prvi članak Karoline Milobar te niz njezinih kasnijih objava rasvijetlio je ulazak ženskim autoricama u hrvatsku medicinsku publicistiku. (38) Navedeni članci pridonijeli su rasvjetljavanju okolnosti i položaja liječnica s obzirom na njihovu edukaciju i zapošljavanje te boljem razumijevanju daljnjeg razvoja njihovih karijera u struci. Pojedini autori, s druge strane, naglašavaju izostanak napisa o tome kako ih je doživljavala javnost ili pak medicinska zajednica. (7) Istovremeno s tim prazninama javljaju se i one koje se odnose na stajališta naših liječnica vezana uz mogućnost zapošljavanja u domovini, problematiku vezanu uz razvoj karijere, njihova razmišljanja vezana uz poziciju žena u društvu i slično. Utvrđujući nevidljivost žena kao povijesnih subjekata u kolektivnom sjećanju, Lydia Sklevicky naglašava potrebu raspoznavanja javnog odnosno političkog djelovanja žena, pri čemu se podrazumijeva otklon od dominantnih paradigmi historiografije i snažnije uključivanje ženske svijesti. (39) Kada govorimo o povijesti feminističkoga pokreta u Hrvatskoj, literatura ističe sudjelovanje žena ponajprije iz učiteljskih, književnih, umjetničkih i novinarskih krugova, redovito bez spomena liječnica. Valja pretpostaviti da je taj fenomen posljedica nedovoljne istraženosti njihovih života prije nego li njihove šutnje ili isključive usredotočenosti na medicinski interes. Uzmemo li u obzir da je razdoblje međuraća iznjedrilo intenziviranje pogleda na društvo kao ključni čimbenik u prevenciji i liječenju bolesti te da koncept socijalne medicine prihvaćaju i provode mnoge liječnice, argument njihovog otklona od problematike društvenog položaja žena postaje još neuvjerljivijim. Rasprave o položaju i ulozi žena kroz medicinski kut gledanja već su naime u to vrijeme aktualne u argumentacijama liječnica poput Alette Jacobs, Marie Stopes i Madeleine Pelletier, koje razvijaju pokrete za društvenu jednakost iz medicinske pozicije utemeljujući suvremeno razumijevanje povezanosti zdravlja, tijela i ženskih prava. (40–42) Napisi Klare Dajčeve približavaju se formiranju upravo takvoga ranog feminističkog diskursa aktualnog kod navedenih i u literaturi isticanih liječnica na međunarodnoj razini, razotkrivajući njezin feministički aspekt kao jedinstven unutar još uvijek nedovoljno istraženog korpusa hrvatskih liječnica.

Premda je izostavljen u svim prethodnim primarnim izvorima o ovoj liječnici, članak Klare Dajčeve O utjecaju adrenalina na regeneraciju tkiva objavljen 1921. u Liječničkom vjesniku prikazan je u ovom radu kao prvijenac uključivanja žena u eksperimentalne i vizualne objave ovoga časopisa. Istaknuto je medicinsko obrazovanje ove liječnice kao polazište u feminističkoj kritici društvenih nejednakosti u njezinim tekstovima objavljenim u časopisu Ženski svijet i Ženski pokret. Premda su na međunarodnoj razini u to vrijeme liječnice itekako uključene u borbu za ženska prava, povezivanje medicinskih aspekata s promišljanjem emancipacije žena Klare Dajčeve ubrajamo u rijetke iskorake na regionalnoj razini. Taj istraživački potencijal zasigurno otvara nova promišljanja za utemeljenje povijesti medicine s naglaskom na jačanju kritičkoga pristupa unutar zanemarene perspektive hrvatskih liječnica.