OPSTRUKCIJSKA APNEJA TIJEKOM SPAVANJA I ANESTEZIJA

Mladen Carev, Nenad Karanović, Zoran Đogaš

Sažetak. Iako su još uvijek nedovoljno poznati učinci kirurškog zahvata i anestezije na spavanje, nepobitno je da bolesnici s apnejom tijekom spavanja mogu imati znakovitih perioperacijskih komplikacija. U tih bolesnika češća je incidencija otežanog uspostavljanja dišnog puta te produljenog buđenja. K tome, dokazana je povezanost apneje tijekom spavanja s pojavom hipertenzije i drugih kardiovaskularnih bolesti. Prijeoperacijska pitanja o spavanju, eventualnom hrkanju i pretjeranoj pospanosti tijekom dana trebala bi biti rutinska komponenta prijeanestezijskog pregleda. Nadalje, obrada bi trebala ¬uključiti fizikalni pregled dišnog puta te detaljnu kardiovaskularnu i plućnu evaluaciju. Tek se uporabom polisomnografije može precizno utvrditi težina apneje tijekom spavanja. Svakog bolesnika s OSA ili sa sumnjom na OSA trebalo bi smatrati rizičnim za anesteziju, te ga tretirati kao da ima otežani dišni put, ako se ne pokaže suprotno. Problemi mogu nastati pri trahealnoj intubaciji, ekstubaciji i pri poslijeoperacijskoj analgeziji, budući da opioidi povećavaju incidenciju faringalnog kolapsa. Kad god je moguće, prihvatljive su regionalne anestezijske metode. S druge strane, dokumentirajući svaku pojavu otežanog održavanja dišnog puta, otežane intubacije i prolongiranog buđenja, anesteziolozi mogu uraditi dobar probir (screening) na apneju tijekom spavanja.

Summary. Even though the effects of surgery and anesthesia on sleep have not been completely defined yet, it is an irrefutable fact that the patients with sleep apnea could experience significant perioperative complications, in terms of common difficult airway problems, as well as prolonged emergence from anesthesia. Besides, there are strong evidences of correlation between sleep apnea and hypertension and other cardiovascular diseases. Preoperative questions about sleep, possible snoring, or excessive daytime sleepiness should become a routine part of preanesthesia evaluation, together with airway examination and thorough pulmonary and cardiovacular examination. However, the exact severity of the obstructive sleep apnea (OSA) could be precisely defined only by polysomnography. Every patient diagnosed with OSA, or with clinical suspicion of OSA, should be considered to have a difficult airway, until proven otherwise, and consequently has increased risk of anesthesia. The possible problems may arise during tracheal intubation, extubation, or with postoperative analgesia, since opioids increase the incidence of pharyngeal collapse. Whenever possible, regional anesthesia techniques should be used. On the other hand, by documenting every difficult airway management, difficult intubation or prolonged recovery, the anesthesiologists are in good position to effectively screen for OSA in population.