Simeon Grazio, Frane Grubišić, Tea Schnurrer Luke Vrbanić, Tatjana Nikolić, Tonko Vlak, Porin Perić, Branka Aukst Margetić, Arijana Lovrenčić – Huzjan, Dubravka Bobek, Tomislav Nemčić, Dubravka Sajković, Dubravka Šalić Herjavec, Diana Balen, Vedran Brnić, Petra Kovačević Totić, Alemka Krajač-Čupić, Darko Perović
Cilj: Izraditi ažurirane nacionalne smjernice za konzervativno liječenje odraslih bolesnika s križoboljom, kao nastavak prethodno objavljenih smjernica Hrvatskoga vertebrološkog društva o klasifikaciji, dijagnostičkom postupniku i mjerama ishoda. Metode: Proveden je sustavni pregled literature prema prethodno objavljenoj metodologiji Hrvatskoga vertebrološkog društva. Multidisciplinarni panel razmotrio je raspoložive dokaze te formulirao preporuke procesom rasprave, glasanja i konsenzusa prema unaprijed definiranom GRADE-okviru. Snaga preporuke rezultat je konsenzusa panela prema unaprijed definiranom postupku i nije sinonim za kvalitetu/sigurnost dokaza. Kada raspoloživi dokazi nisu bili dostatni za pouzdano usmjeravanje kliničke odluke, preporuka nije formulirana. Rezultati: Formulirano je ukupno 67 preporuka, od kojih je 16 snažnih i 51 uvjetna. Temelj konzervativnog liječenja čine edukacija, održavanje aktivnosti i samoupravljanje, uz izbjegavanje potpunog mirovanja. U akutnoj križobolji farmakološko liječenje treba biti kratkotrajno i individualizirano, pri čemu se nesteroidni antireumatici preporučuju nakon procjene koristi i rizika. Rutinsko rano propisivanje strukturiranog programa medicinskih vježbi ne preporučuje se u akutnoj nespecifičnoj križobolji, ali se bolesnike snažno potiče na održavanje uobičajene aktivnosti. U subakutnoj križobolji preporučuju se individualizirane strukturirane vježbe, a u kroničnoj križobolji medicinske vježbe predstavljaju temelj liječenja, uz izbor programa prema potrebama, mogućnostima i preferencijama bolesnika. Psihološke intervencije i multidisciplinarni biopsihosocijalni programi preporučuju se selektivno, osobito kod psihosocijalnih prepreka oporavku, značajne onesposobljenosti ili nedostatnog odgovora na liječenje prvog reda. Pasivne fizikalne i manualne metode, kada se primjenjuju, trebaju biti dodatak aktivnom programu, a ne njegova zamjena. Za dio intervencija preporučuje se izbjegavanje rutinske primjene zbog nedostatne ili nepovoljne dokazne osnove. Zaključak: Smjernice podupiru individualiziran, aktivan i biopsihosocijalno usmjeren pristup konzervativnom liječenju križobolje. Prioritet imaju edukacija, održavanje aktivnosti, medicinske vježbe u subakutnoj i kroničnoj
fazi te ciljane psihološke i multidisciplinarne intervencije u odabranih bolesnika, dok farmakološke i pasivne metode treba primjenjivati racionalno, selektivno i u skladu s očekivanom koristi i rizikom.
