PSIHONEUROIMUNOLOGIJA – REGULACIJA IMUNOSTI NA RAZINI ORGANIZMA KAO CJELINE

Milivoj Boranić, Ante Sabioncello, Jelka Gabrilovac

Sažetak. Reakcije prirođene i stečene imunosti uvelike su regulirane vlastitim kontrolnim mehanizmima, to jest širokim spektrom različitih citokina kojima stanice imunosustava komuniciraju međusobno i kojima utječu na druge stanice u okolini, primjerice u područjima upale. Međutim, rad imunosustava kontroliraju i nadređeni kontrolni mehanizmi – vegetativni živčani sustav i hormoni jer stanice imunosustava izražavaju receptore za širok spektar neurotransmitora i hormona. Neuroendokrini signali mogu pojačati ili oslabiti, ubrzati ili usporiti imunoreakciju, ali ne djeluju na njezinu specifičnost. Putem sistemnih neuroendokrinih mehanizama mogu na imunoreakciju utjecati i različiti stresogeni činitelji, uključivši i psihosocijalne. Sa svoje strane, imunosustav utječe svojim citokinima na izlučivanje hormona i na središnji živčani sustav, što se očituje i specifičnim promjenama ponašanja u sklopu zaraznih i upalnih bolesti (»bolesničko ponašanje«, engl. sickness ¬behavior) koje uključuje pospanost, gubitak teka, depresiju ili tjeskobu i smanjenje kognitivnih sposobnosti, koncentracije i pamćenja. Lokalni imunosustavi u koži i sluznicama također su podložni neuroendokrinoj regulaciji na razini organizma kao cjeline, ali imaju i vlastite neuroendokrine mehanizme. Zato koža i sluznice dišnoga i probavnoga sustava reagiraju na različite stresogene utjecaje, što se očituje primjerice kod neurodermitisa, astme i ulceroznog kolitisa. U djece se imunosni i neuroendokrini sustav još razvijaju, poglavito u fetalnom razdoblju i tijekom prve godine života pa stresogeni utjecaji ¬kojima je dijete izloženo u to doba mogu ostaviti trajne posljedice u obliku slabosti imunosustava ili povećanog rizika od alergijskih ili autoimunosnih reakcija. Poznavanje neuroendokrinih mehanizama koji reguliraju funkcije imunosustava pomaže nam razumjeti promjene i poremećaje imunoreakcije pod utjecajem stresogenih činitelja, ali za sada nije dovelo do terapijskih implikacija. Psihosocijalne intervencije koje bi uključile dijete i njegovu obitelj mogu biti korisne.

Summary. Innate and acquired immune reactions are controlled by their intrinsic regulatory mechanisms, ie. by an array of cytokines that mediate communication among cells of the immune system itself and with other cells and tissues, e. g. in areas of inflammation. In addition, the immune system is also subjected to systemic regulation by the vegetative and endocrine systems since immune cells express receptors for neurotransmitters and hormones. Neuroendocrine signals may enhance or suppress the immune reaction, accelerate or slow it, but do not affect specificity. Various stressful factors, including the psychosocial ones, affect immunity. In turn, cytokines generated by the immune system influence hormonal secretion and central nervous system, producing specific behavioral changes (the »sickness behavior«) accompanying infectious and ¬inflammatory diseases. That includes somnolence, loss of apetite, depression or anxiety and decrease of cognitive abilities, attention and memory. Local immune systems in skin and mucosa are also subjected to systemic neuroendocrine regulation and possess intrinsic neuroregulatory networks as well. These mechanisms render skin and respiratory and digestive tracts responsive to various forms of stress. Examples are neurodermitis, asthma and ulcerative colitis. In children, the immune and the neuroendocrine systems are still developing, particularly in fetal, neonatal and early infant periods, and exposure to stressful experiences at that time may result in late consequences in the form of deficient immunity or greater risks for allergic or autoimmune reactions. Recognition of the participation of neuroendocrine mechanisms in regulation of immunity helps us understand alterations and disturbances of immune reactions under the influence of stressful factors but so far has not produced reliable therapeutic implications. Psychosocial interventions involving the child and its family may be useful.