Skrb na kraju života – o skrbi i šire (što znamo i možemo)

Vlasta Merc, Davorka Židak, Jasminka Peršec

Osnovni cilj intenzivnog liječenja jest sveobuhvatna skrb kritično bolesnih, što uključuje smanjenje mortaliteta i morbiditeta, održavanje funkcije organa, ozdravljenje i sprječavanje komplikacija, ali i skrb bolesnika na kraju života. Usprkos napretku medicine smrtnost u jedinicama intenzivne medicine ostaje relativno velika. U trenutku kada shvatimo kako pacijentu više ne možemo pomoći, naše djelovanje trebamo preusmjeriti na ublažavanje patnje i boli i olakšati mu proces umiranja. U odlukama na kraju života iznimno je važno prepoznati umirućeg pacijenta, donijeti odluku o provođenju mjera o kraju života te provesti odlučeno, u čemu nam pomažu etička načela. Razlike u provođenju skrbi na kraju života u svijetu odraz su mnogih razloga, a jednim dijelom i nepoznavanja problematike. Pri odlukama na kraju života, uz dostojanstvenu i mirnu smrt, trebali bismo umirućima pružiti i priliku darivanja organa. U posljednja dva desetljeća razvija se program transplantacije od preminulih osoba kod kojih je smrt dokazana cirkulacijskim kriterijima, posebno u kategoriji preminulih nakon ukidanja mjera umjetnog održavanja života. U Hrvatskoj ne postoji zakonski okvir koji dozvoljava program donacije organa nakon cirkulacijske determinacije smrti. Ako želimo biti u korak s razvojem i preporukama svjetske zajednice, razvijati transplantacijsku medicinu i omogućiti našim građanima pravo na kvalitetnu i dostojanstvenu skrb na kraju života, trebamo osvijestiti naša razmišljanja o navedenim pitanjima, provoditi kontinuiranu edukaciju, utjecati na promjenu zakona te implementirati skrb na kraju života u svakodnevni rad jedinica intenzivne medicine prema pravilima struke i etike.

The main goal of intensive care medicine is comprehensive care of the critically ill, which includes reducing mortality and morbidity, maintaining organ function, healing and prevention of complications, but also care for patients at the end of life. Despite advances in medicine, mortality in intensive care units remains relatively high. The moment we realize that we can no longer help the patient, we should redirect our actions to alleviating suffering and pain and facilitate the process of dying. In end-of-life decisions it is extremely important to recognize a dying patient, decide on the implementation of measures at the end of life, and implement the decisions in
which we are helped by the ethical principles. World differences in the implementation of care at the end of life are a reflection of many reasons, and partly of general ignorance of the issue. In end-of-life decisions for dying patient, along with a dignified and peaceful death, we should also provide an opportunity to donate organs. Over the past two decades a transplant program has been developed from deceased people in whom death has been proven by circulatory criteria, especially in the category of deceased after withdrawal of life sustaining therapies. There is no legal framework in Croatia that allows donation of organs after circulatory determination of death. If we want to keep up with the development and recommendations of the world community, develop transplantation medicine and enable our citizens the right to quality and dignified care at the end of life, we need to become aware of afore mentioned issues, conduct continuous education, influence the change of laws and implement end-of-life care in the daily work of intensive care units according to the rules of profession and ethics.