Radmilo Janković, Milena Stojanović
Sepsa se definira kao neadekvatan i poremećen odgovor organizma na infekciju, a septički šok je posljedica teške sepse praćene hipotenzijom koja ne reagira na nadoknadu tekućine. Ovo životno ugrožavajuće stanje, koje zahtijeva urgentno prepoznavanje i liječenje, i dalje predstavlja velik zdravstveni problem s visokom stopom smrtnosti. Hipovolemija i niska sistemska vaskularna rezistencija značajni su čimbenici rizika za smrtnost u sepsi i septičkom šoku. Jedan od glavnih ciljeva i preporuka jest dostizanje i održavanje srednjega arterijskog tlaka iznad 65 mmHg. Postizanje ovog cilja i zadovoljavanje adekvatne perfuzije tkiva zahtijeva nadoknadu velikih količina tekućine. Rasprava o najboljoj tekućini i dalje postoji, ali dosadašnje studije pokazale su prednosti slanih kristaloidnih otopina u odnosu na koloidne čija je primjena povezana s lošijom prognozom. Bolesnici kod kojih se prethodno
spomenute vrijednosti srednjega arterijskog tlaka ne mogu postići s tekućinama kandidati su za primjenu vazopresornih i inotropnih lijekova. Prvi lijek izbora među vazopresorima jest noradrenalin (potentni α-adrenergički agonist i manje potentni β-adrenergički agonist). Njegove se prednosti očituju u tome što ima sposobnost povećanja krvnog protoka kroz sustav splanhnične cirkulacije i manji rizik srčanih aritmija u usporedbi s drugim lijekovima. Lijek drugog izbora po preporukama jest adrenalin i treba ga koristiti kao dodatak noradrenalinu ili kao lijek prvog izbora ako adenalin pokaže neke značajnije neželjene učinke. Fenilefrin (čisti α-agonist) nije u preporukama, s obzirom na to da može smanjiti udarni i minutni volumen srca, osim kao spasonosna terapija u kombinaciji s drugim vazopresorima ili inotropima. Vazopresin se preporučuje u kombinaciji s noradrenalinom, ali ne i kao samostalni lijek. Preporuke
ne podržavaju primjenu dopamina kao renoprotektivnog lijeka koji treba koristiti samo u određenim indikacijama. Dobutamin ostaje zlatni standard kod bolesnika sa srčanom disfunkcijom i znacima neadekvatne tkivne perfuzije i pored postignutih preporučenih vrijednosti srednjega arterijskog tlaka.
Sepsis is defined as a dysregulated host response to infection, while septic shock is a consequence of severe sepsis, followed by hypotension that is not reversed with fluid resuscitation. These life-threatening conditions require urgent treatment and remain one of the leading causes of death worldwide. Hypovolemia and low systemic vascular resistance are significant risk factors for mortality in sepsis and septic shock. One of the goals of the global initiative to improve prognosis among patients with septic shock, the Surviving Sepsis Campaign (SSC), is the maintenance of mean arterial pressure (MAP) above 65 mmHg. Achieving this value and ensuring adequate tissue perfusion require significant amounts of resuscitation fluid. Although the debate on the preferred type of fluid continues, recent studies suggest against using hydroxyethyl starches, as their use is associated with poor prognosis, and advocate for crystalloids as the fluid of choice. Patients in whom target MAP values cannot be achieved with fluids alone are candidates for vasopressor or inotrope therapy. Norepinephrine (a potent α-adrenergic agonist with moderate β-adrenergic effects) is the first-line vasopressor therapy, with the benefit of improving blood flow to the splanchnic circulation and a lower incidence of arrhythmias. Epinephrine is recommended as second-line therapy and can be used alone or in combination with norepinephrine. Phenylephrine
(a pure α-agonist) should not be used alone as it may decrease stroke volume, except as a salvage therapy combined with other vasopressors or inotropes. Vasopressin is recommended in combination with norepinephrine, but not as a monotherapy. Dopamine is not recommended for renal protection and should only be used in highly selected cases. Dobutamine remains the drug of choice for patients with myocardial dysfunction and signs of inadequate tissue perfusion, even after achieving adequate MAP.
