KLINIČKE PREPORUKE ZA DIJAGNOZU, LIJEČENJE I PRAĆENJE BOLESNIKA OBOLJELIH OD RAKA JEDNJAKA I EZOFAGOGASTRIČNOG PRIJELAZA


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Smjernice

Autori: Vesna Bišof, Antonio Juretić, Dinko Stančić-Rokotov, Nadan Rustemović, Damir Miletić, Marijo Boban, Tomislav Omrčen, Jasminka Jakić Razumović, Ira Pavlović, Ana Fröbe, Mislav Čonkaš, Zoran Rakušić, Damir Gugić

Rak jednjaka i ezofagogastričnog prijelaza obuhvaća histološki i biološki različite zloćudne tumore kod kojih se napredak u razumijevanju ovih bolesti još nije pretočio u znatnije poboljšanje preživljenja oboljelih. Dijagnoza se postavlja biopsijom učinjenom tijekom ezofagogastroskopije. Liječenje lokoregionalne bolesti najčešće je multimodalno te uključuje kirurgiju, radioterapiju i kemoterapiju. Utvrđivanje njihova optimalnog redoslijeda predmet je brojnih kliničkih ispitivanja i metaanaliza. Metastatska bolest liječi se palijativnom kemoterapijom i suportivnom terapijom. Odluku o liječenju donosi multidisciplinarni tim individualiziranim pristupom svakom bolesniku. U tekstu koji slijedi sadržane su kliničke upute radi standardizacije dijagnostičkih postupaka, liječenja i praćenja bolesnika s rakom jednjaka i ezofagogastričnog prijelaza u Republici Hrvatskoj.

Full text PDF

EVOLUCIJA REZISTENCIJE NA BETA-LAKTAMSKE ANTIBIOTIKE U ENTEROBACTER SPP. U HRVATSKOJ


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Irena Franolić-Kukina, Sanda Sardelić, Nataša Beader, Dijana Varda-Brkić, Nataša Firis, Marko Čačić, Dorotea Šijak, Sonja Frančula-Zaninović, Vesna Elveđi-Gašparović, Ivana Mareković, Amarela Lukić-Grlić, Mihaela Ajman, Branka Bedenić

Rezistencija na cefalosporine proširenog spektra u Enterobacter spp. nastaje zbog indukcije ili derepresije AmpC-β-laktamaze, produkcije β-laktamaza proširenog spektra (ESBL) ili karbapenemaza. Cilj istraživanja bio je utvrditi mehanizme rezistencije na β-laktamske antibiotike na kolekciji od 58 izolata prikupljenih metodom slučajnog odabira u tri klinička centra u Hrvatskoj i Kantonalnom zavodu za javno zdravstvo Zenica u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 2008. do 2011. godine, kao i utvrditi evoluciju rezistencije na tu skupinu antibiotika tijekom perioda istraživanja. Pretpostavka je istraživanja da će izolati Enterobacter spp. rezistentni na ceftazidim pokazivati različite mehanizme rezistencije od inducibilne i dereprimirane AmpC-β-laktamaze do β-laktamaza proširenog spektra, a u kasnijim godinama i karbapenemaza. Očekivana je i razlika u fenotipu i mehanizmima rezistencije između različitih centara. Osjetljivost na antibiotike testirana je metodom dilucije u bujonu, a geni rezistencije testirani su PCR-om. Plazmidi su karakterizirani tipizacijom replikona PCR-om. Istraživanje je pokazalo dominaciju β-laktamaza proširenog spektra iz porodice CTX-M u kombinaciji s derepresijom AmpC-β-laktamaze kao dominantan mehanizam rezistencije na cefalosporine proširenog spektra. Plazmidi koji su kodirali ESBL pripadali su različitim inkompatibilnim grupama. U izolatima iz KBC-a Zagreb zapažena je u posljednjoj godini istraživanja (2010.) pojava prvih metalo-β-laktamaza iz VIM-serije, što pokazuje evoluciju rezistencije na cefalosporine proširenog spektra od dereprimiranih AmpC-β-laktamaza i ESBL-a na početku istraživanja do karbapenemaza na njegovu kraju.

Full text PDF

EGZOTERMNA REAKCIJA SADRENJA – ANALIZA TRIJU VRSTA SADRENIH ZAVOJA


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Melita Brajčinović, Lucija Bradić, Branimir Barišić, Matej Andabak, Damir Halužan, Nino Fuchs, Tatjana Haramina, Selena Ćurković, Tomislav Luetić, Jerko Šiško, Ivica Prlić

Egzotermna reakcija sadre iznimno je važno svojstvo koje treba poznavati s obzirom na komplikacije što mogu nastati zbog povišenja temperature u tijeku sadrenja. Razvoj komplikacija izravno utječe na tijek, duljinu i kvalitetu liječenja. U ovom radu bilježe se temperature površine sadrenih pripravaka veličine 10 × 10 cm, brzovežućim sadrenim zavojem širine 10 cm, triju različitih proizvođača: Safix plus (Hartmann, Njemačka), Cellona (Lohmann & Rauscher, Austrija) i Gipsan (Ivo Lola Ribar d. o. o., Hrvatska). Priređene su tri debljine sadrenih pločica (10, 15 i 30 slojeva). Sadrenje je načinjeno u vodi temperature 22 i 34 °C. Unatoč sličnom obrascu ponašanja svih triju sadrenih zavoja izmjerene su razlike. Sve tri vrste sadrenih zavoja koji se rabe u Hrvatskoj u standardnim uvjetima sadrenja imaju nisku razinu egzotermne reakcije, a prosječne su površne temperature niske te nema potencijalne opasnosti od opeklinskih ozljeda. Ako se sadrenje obavljalo u vodi temperature 34 °C, najviše srednje temperature zabilježene su na pločicama (u 15 slojeva) sadrenog zavoja Gipsan (46,2 °C), zatim Cellone (41,3 °C) i Safixa plus (38,9 °C). Pri istoj temperaturi vode sadrenja najviša srednja temperatura izmjerena je na površini pločice (30 slojeva) sadrenog zavoja Gipsan (48,4 °C), zatim Cellone (45,4 °C), a najniža kod pločica sadrenog zavoja Safix plus (41,7 °C). Kada se rabe u debljini od 15 do 30 slojeva, a sadre se vodom temperature 34 °C, sadrene pločice svih proizvođača razvijaju srednje temperature više od 40 °C, u trajanju od 8 do 12 minuta. Od ispitivanih sadrenih zavoja Gipsan (Ivo Lola Ribar d. o. o., Hrvatska) razvijao je najviše temperature, a neke pločice bile su ugrijane na 50 °C. Razine egzotermnih reakcija ispitivanih sadrenih zavoja međusobno se razlikuju prema svim ispitivanim uvjetima, posebice pri sadrenju vodom temperature 34 °C.

Full text PDF

FIBRILACIJA ATRIJA I HEMODINAMSKI NESTABILNA TAHIKARDIJA ŠIROKIH QRS-KOMPLEKSA – prikaz bolesnice


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Mislav Puljević, Vedran Velagić, Borka Pezo-Nikolić, Davor Puljević

Tahikardija je aritmija karakterizirana srčanom frekvencijom > 100/minuti. Prema širini QRS-kompleksa može se podijeliti na tahikardije uskih (< 120 ms) i tahikardije širokih QRS-kompleksa (> 120 ms). Tahikardija uskih QRS-kompleksa uvijek je supraventrikularna, što znači da joj je izvorište proksimalno od Hisova snopa, dok tahikardija širokih QRS-kompleksa može biti ventrikularna (izvorište u ventrikulu distalno od Hisova snopa), ali i supraventrikularna. Strategija liječenja ovih dvaju poremećaja različita je pa je točna dijagnoza preduvjet optimalne terapije. Prikazujemo ovaj slučaj jer su diferencijalna dijagnoza tahikardije širokih QRS-kompleksa, a time i planiranje terapije bili posebno otežani zbog istodobno prisutne fibrilacije atrija te hemodinamske kompromitacije i akutnog ugrožavanja života bolesnice.


Full text PDF

HIPOKALIEMIJSKA METABOLIČKA ALKALOZA: PRIKAZ 6 SLUČAJEVA


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Krešimir Galešić, Ivica Horvatić, Mario Ilić, Martin Ćuk, Matija Crnogorac, Danica Galešić Ljubanović

U ovom radu prikazano je 6 bolesnika s hipokaliemijskom metaboličkom alkalozom kod kojih je postavljena dijagnoza Bartterova ili Gitelmanova sindroma. Oba su sindroma posljedica mutacija gena za prijenosnike uključene u reapsorpciju natrija, klorida i kalija u epitelnim stanicama debelog uzlaznog kraka Henleove petlje i distalnih zavijenih kanalića. Tipično se ovi sindromi, uz hipokaliemiju i metaboličku alkalozu, očituju hiperreninemičnim hiperaldosteronizmom bez hipertenzije te poliurijom i mišićnom slabošću. Ostale kliničke manifestacije bolesti su varijabilne i ovise o fenotipskoj ekspresiji mutiranih gena. Točna dijagnoza ovih dvaju sindroma moguća je samo na osnovi skupih i rutinski najčešće nedostupnih genetičkih analiza. Rutinske laboratorijske pretrage, vezane ponajprije uz nalaze elektrolita u serumu i urinu, mogu pomoći u prepoznavanju obaju sindroma, njihovu međusobnom razlikovanju i pravodobnom početku liječenja. Najvažniji razlikovni nalazi između Bartterova i Gitelmanova sindroma jesu koncentracija magnezija u serumu i kalciurija. Za Bartterov sindrom tipična je hiperkalciurija, dok su za Gitelmanov sindrom tipične hipokalciurija i hipomagneziemija. Pravodobno prepoznavanje i liječenje bolesnika s Bartterovim i Gitelmanovim sindromom važno je jer elektrolitska neravnoteža, karakteristična za ove sindrome, dovodi do povećanog morbiditeta i mortaliteta.

Full text PDF

MOGUĆNOSTI I OGRANIČENJA SEKSUALNE AKTIVNOSTI NAKON UGRADNJE TOTALNE ENDOPROTEZE KUKA


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Pregledi

Autori: Goran Bićanić, Katarina Barbarić, Krešimir Crnogaća, Tomislav Smoljanović, Darija Granec

Ugradnja totalne endoproteze kuka bolesnicima s osteoartritisom kuka znatno smanjuje bol i povećava kvalitetu života. Bitan parametar kvalitete života o kojem liječnici rijetko razgovaraju s bolesnicima jest seksualna aktivnost, a interes bolesnikâ za tu temu postoji. Dapače, bolesnici koji su prije operacije imali otežane seksualne aktivnosti uzrokovane bolnošću i ograničenjem kretnja u zahvaćenom kuku nakon operacije ponovo imaju bezbolne i pokretljive kukove. Operater nakon ugradnje totalne endoproteze kuka najčešće preporučuje ograničen opseg pokreta u kuku kako bi se prevenirala luksacija endoproteze. To stvara ograničenja u aktivnostima svakodnevnog života, sportskim aktivnostima te naravno u seksualnoj aktivnosti. Cilj je ovog rada dati smjernice o osobitostima seksualnih odnosa kod bolesnica i bolesnika s ugrađenom totalnom endoprotezom kuka. Rehabilitacija ovih bolesnika trebala bi sadržavati i edukaciju o mogućnostima i ograničenjima tijekom seksualne aktivnosti.

Full text PDF

POREMEĆAJI HEMOSTAZE U BOLESNIKA S CIROZOM JETRE


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Pregledi

Autori: Matea Majerović, Ana Boban, Marina Premužić, Davor Radić, Ivana Knežević-Štromar, Agata Ladić, Željko Krznarić, Nadan Rustemović, Rajko Ostojić

Do početka 90-ih godina prevladavalo je uvriježeno mišljenje da su bolesnici s uznapredovalom jetrenom bolesti prirodno autoantikoagulirani i time zaštićeni od tromboembolijskih zbivanja. Međutim, novim saznanjima dugogodišnja je paradigma srušena. U bolesnika s cirozom jetre paralelno je reducirana sinteza prokoagulansa i endogenih antikoagulansa, dok je produkcija ekstrahepatalno sintetiziranih faktora, važnih za proces zgrušavanja i fibrinolize, očuvana. U stabilnoj jetrenoj bolesti sustav je „rebalansiran”, ali funkcionira u uskom rasponu homeostaze, što ga čini izuzetno fragilnim te ga i minimalni stres može uvesti u neželjeni ekstrem, trombozu ili krvarenje. Uz navedeno niz je drugih čimbenika koji prate jetrenu bolest, kao što su hemodinamske promjene, oštećenja drugih organa, ponajprije bubrega, te sklonost infekcijama, a koji pomiču ravnotežu prema sklonosti krvarenju ili pojačanom zgrušavanju. Konvencionalni laboratorijski testovi nisu prikladni za procjenu rizika od krvarenja u cirozi, rizični čimbenici za razvoj tromboze nisu nedvojbeno dokazani, a sigurnosni profil antitrombotskih lijekova u cirozi nije precizno utvrđen jer su ti bolesnici uglavnom isključeni iz velikih kliničkih studija. Zbog svega navedenoga dijagnostički i terapijski pristup u ovom je kontekstu kompleksan te nalaže timski rad hematologa, hepatologa i u fazi operativnog liječenja anesteziologa. U ovome preglednom radu osvrnut ćemo se na mehanizme poremećaja hemostaze i fibrinolize u bolesnika s cirozom jetre, incidenciju tromboembolijskih zbivanja, laboratorijsku dijagnostiku te profilaktičke i terapijske opcije u okviru internističke skrbi.


Full text PDF

PREPORUKE ZA PERIOPERACIJSKO GLADOVANJE U DJECE


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Pregledi

Autori: Ljiljana Popović, Tatjana Goranović, Gordana Jakovljević

Perioperacijsko gladovanje standardni je postupak pripreme bolesnika za kirurške zahvate. Aktualne smjernice za perioperacijsko gladovanje u djece preporučuju pridržavanje upute „2-4-6“, tj. uzimanje bistre tekućine do 2 sata, majčina mlijeka do 4 sata, a ostalih nehumanih mlijeka i krute hrane do 6 sati prije kirurškog zahvata. Oralno uzimanje tekućine dopušteno je u prva 3 poslijeoperacijska sata u većine pedijatrijskih bolesnika. Predugo perioperacijsko gladovanje nije preporučljivo, a može biti i štetno, i za zdravu djecu i za posebne skupine pedijatrijskih bolesnika poput onkoloških. Primjerenim planiranjem operacijskog programa, dobrom koordinacijom anesteziološkog i kirurškog tima te pridržavanjem naputaka iz smjernica mogu se izbjeći neželjeni učinci predugoga perioperacijskoga gladovanja. Iako novija istraživanja upućuju na prednost liberalnijega perioperacijskog pristupa od onog u aktualnim smjernicama u djece, za sada nema dovoljno dokaza za promjenu postojećih preporuka. No, sudeći prema istraživanjima koja se provode, moguće je da će ubrzo biti prikupljeni dokazi u prilog dodatnom skraćivanju vremena perioperacijskoga gladovanja.

Full text PDF

HEPATITIS E U HRVATSKOJ – SMJERNICE ZA DIJAGNOSTIKU I LIJEČENJE


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Zdravstvena zaštita

Autori: Oktavija Đaković Rode, Lorena Jemeršić, Adriana Vince

Hepatitisu E pridaje se velika pozornost kao emergentnoj zoonozi koja se pojavljuje diljem svijeta. Kliničke slike variraju od teških fulminantnih oblika u nerazvijenim zemljama do blažih, dijagnostički neprepoznatih hepatitisa u razvijenima. Sve se češće opisuje kronični hepatitis E u osoba s transplantiranim solidnim organima i HIV-bolesti. Dijagnoza hepatitisa E postavlja se određivanjem protutijela anti-HEV-IgM i IgG uz potvrdni Western blot te dokazivanjem HEV RNK. U Hrvatskoj je prvi slučaj autohtone bolesti dokazan 2012. godine uzrokovan HEV-om genotipa 3 (HEV-3). Prikazujemo suvremene spoznaje o hepatitisu E, nadopunjene vlastitim rezultatima testiranja u Klinici za infektivne bolesti u Zagrebu te smjernice za dijagnostiku i liječenje imunokompetentnih i imunokompromitiranih osoba. Od 2011. do 2014. godine HEV je testiran u 1107 bolesnika, a anti-HEV-protutijela imalo je njih 117 (10,6%). Akutna HEV-infekcija dijagnosticirana je u 25 (2,3%) bolesnika. S obzirom na utvrđenu prevalenciju protutijela, zaključujemo da HEV-dijagnostika treba biti dio dijagnostičkog panela za bolesnike s povišenim aminotransferazama.

Full text PDF