BOLESNICI S POVIŠENOM KONCENTRACIJOM KREATIN KINAZE U REUMATOLOŠKOJ AMBULANTI – PRIKAZ SKUPINE BOLESNIKA


Broj: 5-6, 2017;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Marko Barešić, Krešimir Rukavina, Ivan Padjen, Kamelija Žarković, Branimir Anić

Kreatin kinaza (CK) enzim je koji dovodi do pretvorbe kreatina u kreatin fosfat te se nalazi u različitim tkivima tijela. Kliničku važnost ima CK podrijetlom iz mišića jer je biljeg oštećenja mišića različitim uzrocima. Povišene vrijednosti CK učestali su razlog upućivanja bolesnika reumatologu pod sumnjom na upalnu idiopatsku miopatiju. U tekstu su analizirani podaci dobiveni promatranjem skupine bolesnika upućenih u polikliničku ambulantu u razdoblju od dvije godine. Analizirani su podaci za ukupno 23 bolesnika (16 žena i 7 muškaraca), u dobi između 31 i 78 godina (prosječne dobi 53,43 godine). Upalna bolest mišića utvrđena je u 13/23 (56,52%) bolesnika (polimiozitis u 76,92%, a dermatomiozitis u 23,08%). Liječenje je uz nefarmakološke mjere uključivalo glukokortikoide i kombinaciju s imunosupresivima i/ili imunomodulatorima (azatioprin, metotreksat, antimalarik i intravenski imunoglobulini).


Članak


STRAŽNJA IDIOPATSKA FASCIKULARNA LJEVOVENTRIKULARNA TAHIKARDIJA OSJETLJIVA NA VERAPAMIL – BELHASSENOVA TAHIKARDIJA – PRIKAZ BOLESNIKA


Broj: 5-6, 2017;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Lidija Srkoč Majčica, Ivan Malčić

Uvod: Prikazujemo rijetku ventrikularnu tahikardiju nepoznata uzroka (idiopatsku) s ishodištem u blizini stražnjeg snopića (fascikula) lijeve grane Hisova snopa, koja se očituje četirima osnovnim obilježjima: široki QRS-kompleksi, blok desne grane, lijeva (superiorna) električna os i osjetljivost na verapamil. Od 1981. godine, kada je Belhassen sa suradnicima otkrio osjetljivost na verapamil, često se naziva Belhassenova tahikardija. Cilj: Osnovna svrha ovog prikaza jest podsjetiti da se već ispravnom interpretacijom EKG-a može postaviti točna dijagnoza ove potencijalno opasne aritmije. Prikaz bolesnika: Do sada zdrava djevojčica adolescentne dobi došla je u hitnu službu zbog palpitacija, dispneje i presinkopalne krize. Na 12-kanalnom EKG zapisu našli smo čak tri od četiri obilježja stražnje idiopatske fascikularne ljevoventrikularne tahikardije, a konverzijom u sinusni ritam nakon intravenske primjene verapamila zadovoljeno je četvrto obilježje i time je potvrđena elektrokardiografska sumnja. Zbog učestalih recidiva ventrikularne tahikardije uza sve češće subjektivne tegobe srčane naravi (palpitacije, prekordijalne opresije, vrtoglavice, presinkopalne krize), a usprkos sve višoj peroralnoj dozi verapamila te uzevši u obzir pozitivnu obiteljsku anamnezu na iznenadnu smrt, upućena je na elektrofiziološko ispitivanje i liječenje radiofrekventnom ablacijom. Zaključak: Temeljitom i dobrom analizom 12-kanalnog EKG-a može se postaviti točna dijagnoza vrste tahikardije, što je uvjet daljnjeg ispravnog postupanja i liječenja.


Članak


ARITMOGENA KARDIOMIOPATIJA DESNE KLIJETKE – JESMO LI SUVREMENIM DIJAGNOSTIČKIM I TERAPIJSKIM PRISTUPOM IZBJEGLI TRAGEDIJU U OBITELJI?


Broj: 11-12, 2016;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Ivan Malčić, Hrvoje Kniewald, Višnja Tokić Pivac, Dražen Jelašić, Bruno Buljević

Uvod: Aritmogena kardiomiopatija desne klijetke (engl. Arrhythmogenic right ventricular cardiomyopathy – ARVC) nasljedna je kardiomiopatija karakterizirana pretvorbom miocita u masno i vezivno tkivo, pretežno desne, no ­nerijetko i lijeve klijetke. Važan je uzrok iznenadne smrti djece i adolescenata. Temeljita obiteljska anamneza i suvremeni dijagnostički i terapijski pristup preduvjeti su za sprečavanje sindroma iznenadne smrti. Češće se dijagnoza postavlja u odraslih nego u djece. Prikaz bolesnika: Prikazujemo obitelj u kojoj je u četvero članova postavljena dijagnoza ARVC-a već u dječjoj/adolescentnoj dobi. Prosječna dob pojave simptoma kod tih bolesnika bila je 12 godina (10 – 14). Ističe se važnost obiteljskog stabla i opisuju se suvremene metode dijagnosticiranja i terapijskog pristupa, radi prevencije iznenadne smrti. Zaključujemo da je obiteljska anamneza temelj za rano postavljanje dijagnoze ARVC-a. Nazire se potreba revizije postojećih dijagnostičkih kriterija ARVC-a za pedijatrijsku populaciju. Valjalo bi uzeti u obzir progresivno povećanje ­udjela veziva u odnosu prema miocitima u ovisnosti o dobi i stadiju bolesti. S obzirom na neprimjenjivost kriterija smetnja repolarizacije kod djece mlađe od 14 godina, treba razmotriti smanjenje broja kriterija potrebnih za postavljanje dijagnoze u toj dobnoj skupini. Implantabilni elektrokardioverter defibrilator (ICD) i radiofrekventna ablacija u kombinaciji kratkoročno osiguravaju odličnu kvalitetu života kod našeg bolesnika s teškim oblikom ARVC-a, dok su dugoročni rezultati s obzirom na progresivni tijek bolesti neizvjesni.



Članak


FIBRILACIJA ATRIJA I HEMODINAMSKI NESTABILNA TAHIKARDIJA ŠIROKIH QRS-KOMPLEKSA – prikaz bolesnice


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Mislav Puljević, Vedran Velagić, Borka Pezo-Nikolić, Davor Puljević

Tahikardija je aritmija karakterizirana srčanom frekvencijom > 100/minuti. Prema širini QRS-kompleksa može se podijeliti na tahikardije uskih (< 120 ms) i tahikardije širokih QRS-kompleksa (> 120 ms). Tahikardija uskih QRS-kompleksa uvijek je supraventrikularna, što znači da joj je izvorište proksimalno od Hisova snopa, dok tahikardija širokih QRS-kompleksa može biti ventrikularna (izvorište u ventrikulu distalno od Hisova snopa), ali i supraventrikularna. Strategija liječenja ovih dvaju poremećaja različita je pa je točna dijagnoza preduvjet optimalne terapije. Prikazujemo ovaj slučaj jer su diferencijalna dijagnoza tahikardije širokih QRS-kompleksa, a time i planiranje terapije bili posebno otežani zbog istodobno prisutne fibrilacije atrija te hemodinamske kompromitacije i akutnog ugrožavanja života bolesnice.



Članak


HIPOKALIEMIJSKA METABOLIČKA ALKALOZA: PRIKAZ 6 SLUČAJEVA


Broj: 9-10, 2016;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Krešimir Galešić, Ivica Horvatić, Mario Ilić, Martin Ćuk, Matija Crnogorac, Danica Galešić Ljubanović

U ovom radu prikazano je 6 bolesnika s hipokaliemijskom metaboličkom alkalozom kod kojih je postavljena dijagnoza Bartterova ili Gitelmanova sindroma. Oba su sindroma posljedica mutacija gena za prijenosnike uključene u reapsorpciju natrija, klorida i kalija u epitelnim stanicama debelog uzlaznog kraka Henleove petlje i distalnih zavijenih kanalića. Tipično se ovi sindromi, uz hipokaliemiju i metaboličku alkalozu, očituju hiperreninemičnim hiperaldosteronizmom bez hipertenzije te poliurijom i mišićnom slabošću. Ostale kliničke manifestacije bolesti su varijabilne i ovise o fenotipskoj ekspresiji mutiranih gena. Točna dijagnoza ovih dvaju sindroma moguća je samo na osnovi skupih i rutinski najčešće nedostupnih genetičkih analiza. Rutinske laboratorijske pretrage, vezane ponajprije uz nalaze elektrolita u serumu i urinu, mogu pomoći u prepoznavanju obaju sindroma, njihovu međusobnom razlikovanju i pravodobnom početku liječenja. Najvažniji razlikovni nalazi između Bartterova i Gitelmanova sindroma jesu koncentracija magnezija u serumu i kalciurija. Za Bartterov sindrom tipična je hiperkalciurija, dok su za Gitelmanov sindrom tipične hipokalciurija i hipomagneziemija. Pravodobno prepoznavanje i liječenje bolesnika s Bartterovim i Gitelmanovim sindromom važno je jer elektrolitska neravnoteža, karakteristična za ove sindrome, dovodi do povećanog morbiditeta i mortaliteta.


Članak


VLASIŠTE KAO DONOR TRANSPLANTATA DJELOMIČNE DEBLJINE KOŽE U LIJEČENJU MASIVNE TERMALNE OZLJEDE


Broj: 7-8, 2016;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Rok Kralj, Zoran Barčot, José Alejandro Varas Fuenzalida, Tomislav Kifer, Diana Butković, Ivo Vukasović, Božidar Župančić

Prikazujemo svoje inicijalno iskustvo u uporabi vlasišta kao davatelja presatka djelomične debljine kože pri liječenju masivnih opeklinskih ozljeda. Brzina cijeljenja donora, odsutnost razvoja hipertrofičnih ožiljaka na davateljskim regijama, nezamjetne donorske regije te velika površina koja se, posebice u dječjoj dobi, može iskoristiti kao donor prednosti su ove tehnike koje se navodi u literaturi. Ishod kod trogodišnjeg dječaka s opeklinskom ozljedom nastalom u plamenu u obiteljskoj kući pri čemu mu je opečeno 57% tjelesne površine (48% tjelesne površine opeklina pune debljine kože) ­pokazao je da je prihvat transplantata u odsutnosti masivne lokalne infekcije bio oko 80% te da se vlasište može ponovo iskoristiti kao donorska regija nakon perioda od 14 dana. Folikulitis i alopecija jesu komplikacije o kojima treba voditi računa pri uporabi ove tehnike.



Članak


RASCJEP PRSNE KOSTI – PRIKAZ TROJE BOLESNIKA


Broj: 7-8, 2016;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Božidar Župančić, Marko Bašković, Andro Gliha, Ljudevit Sović

U posljednjih 25 godina operirali smo troje bolesnika s rascjepom prsne kosti, u dobi od 6 tjedana do dvije godine. Cilj je serije prikazati ovu izrazito rijetku kongenitalnu anomaliju te razlike u operativnom pristupu rascjepu prsne kosti ovisno o dobi bolesnika zbog fleksibilnosti prsnog koša. Bolesnici su se prezentirali znakovima rascjepa prsne kosti, dispozicioniranim sternoklavikularnim zglobovima te paradoksalnim gibanjem kože iznad samog defekta. Preoperativno su učinjeni rendgenogram i kompjutorizirana tomografija prsnog koša koji su pokazali dispozicionirane sternoklavikularne zglobove uz nepotpun rascjep u gornjem dijelu prsne kosti, te ehokardiografija kojom je nađeno ortotropično srce bez ­malformacija velikih krvnih žila. Kirurško liječenje sastojalo se od primarnog zatvaranja u dojenačkoj dobi, odnosno ­Sabistonove tehnike primijenjene u dvogodišnje djevojčice. Sve troje bolesnika uspješno je operirano bez komplikacija.



Članak


GIGANTOCELULARNI AORTITIS DIJAGNOSTICIRAN PET/CT-OM – PARANEOPLASTIČKI SINDROM?


Broj: 5-6, 2016;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Marija Bakula, Mislav Cerovec, Miroslav Mayer, Dražen Huić, Branimir Anić

Vaskulitisi se ubrajaju u skupinu sistemskih autoimunosnih bolesti vezivnog tkiva i često se teško pravodobno dijagnosticiraju. Gigantocelularni arteritis zahvaća velike i srednje velike krvne žile. Najčešće se očituje simptomima vezanim uz zahvaćanje temporalne arterije, a može se prezentirati i općim simptomima. U kliničkoj praksi vaskulitisi se u ­nekim slučajevima smatraju paraneoplastičkim sindromom, no dokaz povezanosti ovih entiteta ostaje tema rasprave. Zlatni standard u postavljanju dijagnoze gigantocelularnog arteritisa jest biopsija temporalne arterije. U praksi je pak rezultat pretrage često lažno negativan, a u više od polovice bolesnika zahvaćeni su aorta i njezini glavni ogranci. Važnu ulogu u dijagnosticiranju vaskulitisa velikih krvnih žila imaju neinvazivne slikovne metode, među kojima se PET/CT pokazao ­visoko osjetljivim. Prikazan je slučaj 70-godišnje pacijentice koja je zbog općih simptoma i upalnih parametara, nakon u nekoliko navrata učinjene opsežne obrade, ponovo hospitalizirana. PET/CT-om verificiran je abdominalni aortitis te je uz terapiju glukokortikoidima brzo došlo do kliničke i laboratorijske remisije bolesti. Kratko nakon postavljene dijagnoze aortitisa verificiran je malignom zbog kojeg je bolesnica preminula, a za koji u vrijeme ekstenzivne dijagnostičke obrade nije bilo dokaza. Prema našim saznanjima, nema novijih radova koji su u kontekstu mogućnosti suvremene neinvazivne dijagnostike (tj. PET/CT-a) promatrali povezanost gigantocelularnog arteritisa i neoplazma. Nadalje, skrećemo pozornost na činjenicu da osjetljivost PET/CT-a ne zadovoljava ako je riječ o diseminaciji malignoma u nepovećane limfne čvorove te da se vrijednost ove pretrage u kliničkoj praksi nerijetko precjenjuje.



Članak


PRVI REZULTATI DIJAGNOSTIČKE PRIMJENE ENDOBRONHALNOG ULTRAZVUKA U KLINIČKOJ BOLNICI DUBRAVA


Broj: 1-2, 2016;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Nevenka Piskač Živković, Karmen Trutin Ostović, Danica Bošnjak, Neven Tudorić

Endobronhalni ultrazvuk (engl. Endobronchial ultrasound – EBUS) omogućuje vizualizaciju medijastinalnih i hilusnih limfnih čvorova, a prema potrebi i njihovu punkciju (engl. Transbronchial Needle Aspiration – TBNA). Metodom doplera moguće je istodobno pregledati i krvne žile. Najčešće indikacije za ovu pretragu jesu povećanje medijastinalnih i/ili hilusnih limfnih čvorova nejasna uzroka te procjena proširenosti plućnoga nemikrocelularnog karcinoma (engl. Non-Small Cell Lung Cancer – NSCLC). U radu su prikazani prvi rezultati primjene ove dijagnostičke metode u Zavodu za pulmologiju Interne klinike Kliničke bolnice Dubrava. S obzirom na visoku osjetljivost i specifičnost te dobru podnošljivost, EBUS-TBNA pokazala se temeljnom pretragom u dijagnostici medijastinalne limfadenopatije.



Članak


LAPAROSKOPSKA PARCIJALNA PERICISTEKTOMIJA EHINOKOKNE CISTE SLEZENE – PRIKAZ BOLESNICE


Broj: 11-12, 2015;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Željko Bušić, Marijan Kolovrat, Antonija Đuzel, Mislav Rakić, Mislav Čavka, Amela Begović, Mario Kopljar, Leonardo Patrlj

Ehinokokna cista slezene redovito je posljedica infekcije parazitom Echinococcus granulosus. Slezena je treća najčešća lokalizacija ehinokoka, nakon jetre i pluća. Parcijalna laparoskopska pericistektomija može se učiniti bez gubitka krvi i rasapa skoleksa s prezervacijom slezene i očuvanjem njezine imunosne funkcije. Prikazana je pacijentica s velikom (18 × 16 × 12 cm) ehinokoknom cistom slezene koja je pritiskala okolne organe (želudac, poprečni kolon, pankreas i lijevi bubreg), onemogućavajući normalnu pasažu i izazivajući povraćanje nakon svakog obroka. Kod bolesnice su u nekoliko navrata neuspješno pokušani postupak PAIR (punkcija, aspiracija, injekcija, reaspiracija) i konzervativno liječenje te je naposljetku učinjena laparoskopska parcijalna pericistektomija s evakuacijom sadržaja ciste. Zahvat je trajao 120 minuta. Postoperacijski tijek protekao je bez komplikacija. Hospitalizacija je trajala 5 dana. Šest mjeseci kasnije bolesnica je bez tegoba. Ovakve ehinokokne ciste slezene nije moguće ukloniti tehnikom PAIR i konzervativnim liječenjem. Laparoskopska parcijalna pericistektomija bolje je rješenje od otvorene operacije zbog manje traume za organizam, osobito kod starijih ljudi.



Članak