ALVARADOV SUSTAV BODOVANJA U DJECE S AKUTNOM UPALOM CRVULJKA


Broj: 3-4, 2018;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Matea Berović, Sven Seiwerth, Dino Papeš, Krešimir Bulić, Marko Bogović, Tomislav Luetić, Stanko Ćavar, Goran Augustin

Alvaradov sustav bodovanja osmišljen je radi smanjenja broja negativnih apendektomija. Rabi se u adultnoj i pedijatrijskoj populaciji, a broj negativnih apendektomija rijetko je manji od 10%. Kako bismo provjerili pouzdanost metode, analizirali smo korelaciju Alvaradova sustava bodovanja i histološke dijagnoze djece apendektomirane zbog sumnje na akutnu upalu crvuljka. U retrospektivnoj studiji obuhvaćeno je 330-ero djece (Zavod za dječju kirurgiju, KBC Zagreb), u razdoblju od siječnja 2014. do prosinca 2016. s kliničkom dijagnozom akutne upale crvuljka. Uključena su sva djeca neovisno o metodi apendektomije. Zbog nepotpune medicinske dokumentacije isključeno je 39-ero djece pa se u ovoj studiji analizira 291 dijete. Svaki je crvuljak postoperativno histološki pregledan u Zavodu za patologiju i citologiju KBC-a Zagreb i postavljena je konačna dijagnoza. U 160-ero djece preoperativno je načinjen ultrazvučni pregled trbuha te je zabilježena prisutnost ili odsutnost znakova upale crvuljka. Od ukupno 291 histološki pregledanog crvuljka njih 35 (12%) bilo je bez znakova upale, 44 (15,1%) bilo ih je u kataralnom stadiju upale, 153 (52,6%) flegmonozno, a 58 (19,9%) gangrenozno promijenjeno te je u jednog dječaka (0,3%) crvuljak bio perforiran. Srednja vrijednost (bodovnog iznosa prema Alvaradovu sustavu bodovanja) za djecu koja su imala histološki nalaz inocentnog (‘nevinog’) crvuljka i kataralne upale jest 6, za flegmonozne crvuljke 7, a gangrenozne 8. Dječak s perforiranim crvuljkom imao je zbroj bodova 6. Analizirane su osjetljivost, specifičnost i pozitivna prediktivna vrijednost kada je zbroj 7 i veći, a negativna vrijednost kada je zbroj 5 i manji. Osjetljivost Alvaradova bodovnog sustava u ispitivanoj skupini jest 68,9%, a specifičnost 52,9%. Pozitivna je prediktivna vrijednost 91,7%, a negativna 99%. Alvaradov zbroj statistički je značajno veći u djece s flegmonoznom upalom crvuljka negoli kod onih s negativnim nalazom (p = 0,003) i kataralnom upalom (p = 0,007). Kod djece koja su imala gangrenoznu upalu crvuljka u odnosu prema inocentnim i kataralno promijenjenima također je statistički značajna razlika Alvaradova zbroja (p < 0,001). U djece s flegmonozno i gangrenozno upalno promijenjenim crvuljkom nema statistički značajne razlike Alvaradova zbroja (p = 0,054), kao ni kod histoloških dijagnoza kataralne upale i inocentnog crvuljka (p = 0,998). Od ukupnog broja apendektomirane djece u njih 160-ero (54,9%) načinjen je preoperativni ultrazvučni pregled trbuha. Od svih ultrazvučnih nalaza njih 82 (51,2%) potvrđena su histološkom dijagnozom. Od ultrazvučnih nalaza koji nisu histološki potvrđeni bila su 64 (40%) lažno negativna i 14 (8,8%) lažno pozitivnih. Ultrazvučno pozitivan nalaz upalnih promjena crvuljka ima pozitivnu prediktivnu vrijednost 84,1%, a negativan nalaz 11,1%. Alvaradov sustav bodovanja u djece nije klinički pouzdan pokazatelj pozitivnih nalaza akutne upale crvuljka, ali ima visoku prediktivnu vrijednost negativnih apendektomija.



Članak


TRANSPLANTACIJA SRCA U DJECE U HRVATSKOJ – NAŠA PRVA ISKUSTVA


Broj: 1-2, 2018;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ivan Malčić, Darko Anić, Dorotea Bartoniček, Dalibor Šarić, Hrvoje Kniewald, Dražen Belina, Milivoj Novak, Slobodan Galić, Miran Cvitković, Višnja Ivančan, Dražen Jelašić, Jasna Stoić Brezak

Uvod: Transplantacija srca (TS) prihvatljiva je metoda liječenja teških srčanih bolesti i kod djece kada se iscrpe sve ostale mogućnosti. Namijenjena je primarno djeci s kardiomiopatijama, rjeđe s teškim aritmijama ili prirođenim srčanim grješkama. Liječenje tom metodom nalaže multidisciplinarnu specijalističku suradnju te potporu okoline u kojoj dijete živi. Cilj: Glavni je cilj prikazati razvoj pedijatrijske transplantacijske kardiologije u Hrvatskoj. Sporedni je cilj podizanje svijesti o transplantaciji srca u djece, radi motivacije za donaciju organa jer je to najveći ograničavajući čimbenik ove metode. Rezultati studije: Prva transplantacija srca u djeteta učinjena je u Hrvatskoj 2011. godine. Priprema za transplantaciju napravljena je za 11-ero djece. Dvoje je umrlo na listi čekanja, jedno je skinuto s liste čekanja zbog oporavka, a u osmero je učinjena transplantacija; dvoje od njih je umrlo, jedno dijete neposredno nakon transplantacije, a jedno u ranome posttransplantacijskom razdoblju. Svi su pacijenti zadovoljili kriterije srčane insuficijencije, četvero sa stadijem C – status 2 i sedmero sa stadijem D – status 1A i 1B. Od 11-ero koji su zadovoljili kriterije za TS svi su imali kardiomiopatiju, osmero dilatacijsku i troje restrikcijsku. U skupini bolesnika s dilatacijskom kardiomiopatijom nalaze se četiri s postmiokarditičnim DKM-om, jedan s idiopatskim, jedan u okviru aritmogenog KM-a, jedan u okviru entitetskog oblika koji se zove Carvajalov sindrom (ADVK/LV), dok je jedno dijete imalo DKM kod HLHS-a, ali kao NkKM. Od dvoje umrlih prije transplantacije jedno je dijete imalo postmiokarditični DKM, a jedno Carvajalov sindrom. Neposredno nakon transplantacije umrlo je dojenče sa sindromom hipoplastičnoga lijevog srca koje je prethodno imalo Norwoodove operacije I i II (Glennova operacija ili PCPC), a indikacija je bila teški DKM zbog i u okviru NkKM-a. PHD je pokazao hiperakutno odbacivanje. U ranome postoperativnom razdoblju umro je i 15-godišnji mladić s aritmogenim DKM-om, prethodno dugotrajno liječen konvencionalno i elektroterapijom, zbog zatajenja DV-a (možda zbog akutnoga staničnog odbacivanja). Podjednaka je zastupljenost prema spolu (ž : m) u cijeloj skupini (6 : 5) i u skupini transplantiranih (4 : 4). Srednja dob kod transplantacije srca bila je 84,8 mjeseci (22 – 167 mj.), a srednje vrijeme čekanja donora 53 dana (7 – 147 dana). Kaplan-Meierove krivulje za šestogodišnje razdoblje pokazuju 75%-tno preživljenje. U radu se opisuju brojne posttransplantacijske komplikacije, imunosupresivna terapija, protokol praćenja bolesnika i kvaliteta života. Prema kriterijima NYHA-e, nalazimo izrazito poboljšanje kvalitete života za sve bolesnike (pomak s 3 – 4 na 1 – 2). Zaključak: Transplantacija srca u našoj se Klinici provodi od 2011. godine. Uspješnost ovisi o pravodobnom postavljanju dijagnoze i prepoznavanju terminalnog stadija bolesti s još zadovoljenim uvjetima za transplantaciju (PVR < 6 Wj, TPG < 15 mmHg) te svijesti javnosti i liječnika u prepoznavanju potencijalnih donora. Preživljenje u šestogodišnjem razdoblju (75%) svjedoči o osposobljenosti našeg tima za tako složen medicinski iskorak.



Članak


TOTALNA TIROIDEKTOMIJA KAO KIRURŠKA METODA LIJEČENJA HIPERTIREOZE: NAŠA ISKUSTVA


Broj: 1-2, 2018;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ivan Kovačić, Marijan Kovačić

Liječenje hipertireoze može se postići na dva načina: sprječavanjem same sinteze hormona antitiroidnim lijekovima ili obavljanjem trajne destrukcije tkiva štitne žlijezde radiojodnom terapijom ili kirurškim zahvatom. Danas se kirurgijom rješavaju odabrani slučajevi hipertireoze, redovito nakon neuspjeha i/ili nuspojava farmakološke i radiojodne terapije. Kirurgija kao inicijalna metoda liječenja ove bolesti dosta je rijetka. S obzirom na opseg kirurškog zahvata, razlikujemo suptotalnu, gotovo totalnu i totalnu tiroidektomiju. U ovom radu iznosimo svoja iskustva u liječenju bolesnika s hipertireozom metodom totalne tiroidektomije. Analizirali smo indikacije za kirurški zahvat i ocijenili njegovu uspješnost i sigurnost kod 163 bolesnika s hipertireozom. Od ukupnog broja prema uzroku bolesti formirali smo dvije grupe. U grupi G1 bili su bolesnici s Gravesovom bolesti (GB), njih 102 (62,5%), a u drugoj grupi (G2) 61 bolesnik (37,5%) s toksičnom multinodoznom strumom (tMNS). Liječenje antitiroidnim lijekovima prije operacije provedeno je kod 83% bolesnika, u G1 100%, a u G2 54%. Kirurški zahvat, kao jedina metoda liječenja u G2, bio je zastupljen u 46% (ukupno 17%). Osnovna indikacija za operacijsko liječenje u G1, osim povratka bolesti, bile su nuspojave antitiroidnih lijekova i oftalmopatija, a u G2 velika struma s kompresivnim sindromom ili bez njega, kao i njezina retrosternalna lokalizacija. Tijekom kirurškog zahvata kod svih su bolesnika obostrano prikazani povratni živac grkljana i dvije do četiri paratiroidne žlijezde. Revizijski je zahvat, zbog krvarenja, obavljen kod dvije bolesnice s GB-om, a kod jedne od njih učinjena je i traheotomija. Nijedan bolesnik nije imao obostranu ozljedu povratnog živca. Jednostrana kljenut neposredno nakon kirurškog zahvata zabilježena je kod troje bolesnika, od kojih je u njih dvoje došlo do potpunog oporavka pokretljivosti glasnice. Prolazne niske vrijednosti kalcija u krvi neposredno nakon zahvata nalazimo u 29% bolesnika (G1 26% : G2 36%), bez statistički značajne razlike po grupama. Tijekom prvoga poslijeoperacijskog tjedna vrijednosti su se kalcija normalizirale kod 67% bolesnika. Trajnu hipokalcemiju nije imao nijedan bolesnik. Incidencija papilarnog karcinoma ukupno je iznosila 8%, a nešto je viša bila u G2 (10%) nego u G1 (5%) ali bez statistički značajne razlike. S obzirom na uzrok bolesti, GB i tMNS, totalna tiroidektomija primijenjena je iz različitih razloga, ali je njezin rezultat za sigurnost i učinkovitost bio isti. Možemo je smatrati sigurnom i efikasnom metodom u selektivno izabranih i prijeoperacijski dobro pripremljenih bolesnika. Ovaj zahvat iskusnog kirurga ima nizak postotak trajnih komplikacija i treba ga prezentirati bolesnicima kao opciju liječenja sa svim rizicima i prednostima u odnosu prema drugim metodama liječenja hipertireoze.

Članak


AMBULANTNA KIRURGIJA DNEVNE BOLNICE KIRURŠKE KLINIKE


Broj: 11-12, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Ira Fabijanić, Željka Gajdek, Igor Jelaska, Dino Papeš, Krešimir Bulić, Damir Halužan, Marko Bogović, Stanko Ćavar, Tomislav Luetić, Ivan Romić

Jednodnevna i ambulantna kirurgija dva su modaliteta izvanbolničkog liječenja koje se provodi u dnevnoj kirurškoj bolnici. Svrha ovog istraživanja, provedenog u Dnevnoj bolnici Kirurške klinike, bila je prikupiti i analizirati pokazatelje strukture bolesnika, dijagnoza, učinjenih zahvata i organizacije ambulantne kirurgije. Studija analizira 3409 ambulantnih kirurških zahvata i histoloških dijagnoza odstranjenog tkiva kod 2736 bolesnika (1457 ženskog i 1279 muškog spola). Specijalist dermatolog uputio je 408 (14,9%) bolesnika, a ostali su došli prema preporuci liječnika primarne zdravstvene zaštite. Prema uputnoj dijagnozi, benigne promjene imala su 2522 (92%) bolesnika, displastične 47 (2%), a maligne njih 167 (6%). Prosječna životna dob bila je 52,8 godina. Bolesnici s benignom novotvorinom bili su znatno niže prosječne dobi (44,2) od onih s malignom (66,5). Najčešća uputna dijagnoza bila je D22 – melanocitni madež. Od ukupno 38, deset najčešćih čini 87% svih uputnih dijagnoza. Prema 10. reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB-10), to su: D22 (33,9%), D23 (21,3%), D21 (13,4%), D17 (6,9%), D21.0 (3,2%), C44 (2,4%), D21.1 (1,7%), L02 (1,6%), L08 (1,6%) i B07 (1,3%). Od kirurških postupaka najčešće su izvođeni ekstirpacija, ekscizija i biopsija pigmentne promjene ili novotvorine kože. Kada su ambulantni zahvati rađeni zbog sumnje na benignu bolest, patohistološka je dijagnoza potvrdila 94,6% uputnih i samo 48% sumnji na malignu novotvorinu. Od bolesnika upućenih s dijagnozom benigne novotvorine 114 (4,5%) imalo je maligni tumor kože. Malignih novotvorina ukupno je bilo 219 (8,0%), a melanoma 24 (0,8%). Od ukupno 16 anatomskih regija ljudskog tijela tri čine 56% svih lokalizacija izvođenja zahvata. To su leđa (750), glava (520) i prsište (260). Zahvate je radilo dvadeset i dvoje liječnika različitih specijalizacija, najčešće specijalisti opće kirurgije (64,2%). Specijalisti plastične i rekonstruktivne kirurgije ukupno su operirali 458 (16,0%) bolesnika. Dječji kirurzi operirali su 381 (13,9%), a ostali 130 (4,8%) bolesnika. Ambulantna je kirurgija kirurgija kože, potkožja i mekih tkiva koja su redovito zahvaćena benignim tumorima ili pigmentnim promjenama, pretežito lokaliziranim na trupu i glavi. Samo je 43,8% bolesnika s dokazanim malignitetom bilo klinički prepoznato, što uz veću pojavnost malignih histoloških (8%) nego uputnih dijagnoza (6%) upućuje da dobar dio bolesnika nije prošao temeljit dijagnostički postupak.

Članak


UTJECAJ GESTACIJSKE DOBI I BROJA PREGLEDA FETALNOM EHOKARDIOGRAFIJOM NA POBOLJŠANU DIJAGNOSTIKU PRIROĐENIH SRČANIH BOLESTI KOD FETUSA


Broj: 11-12, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Rea Levicki, Slavica Sović, Ivan Malčić

Deskriptivno istraživanje: Utjecaj gestacijske dobi i broja pregleda fetalnom ehokardiografijom na poboljšano otkrivanje prirođenih srčanih bolesti kod fetusa. Prema literaturi, fetalna ehokardiografija (FE) ima najveću dijagnostičku osjetljivost za srčane bolesti fetusa između 22. i 24. tjedna gestacije. Osjetljivost pretrage ovisi o vremenu pretrage, iskustvu dijagnostičara, vrsti srčane bolesti i broju pregleda pojedine trudnice. Cilj našeg istraživanja jest odrediti najpogodnije vrijeme za FE respektirajući indikacijske smjernice te moguću potrebu za većim brojem pregleda radi povećanja senzitivnosti pretrage u prenatalnom otkrivanju srčanih bolesti. Želimo dati vlastiti doprinos povećanju senzitivnosti FE-a. Rezultati: Istraživanje je učinjeno na uzorku od 1380 trudnica koje su pregledane u Fetalnoj kardiološkoj ambulanti Kliničkoga bolničkog centra (KBC) Zagreb u razdoblju od 1. 1. 2012. do 1. 1. 2015. Učinjen je 2001 pregled (neke su trudnice pregledane 2 i više puta), što čini godišnji prosjek od 600 do 670 pregleda. Većinu indikacija određivali su opstetričari, manji dio uputili su reumatolozi, genetičari ili drugi supspecijalisti, dok je dio trudnica tražio pregled prema vlastitoj želji. Pozitivan nalaz PSG-a ili druge srčane bolesti imalo je 14,2% trudnica, odnosno 196 fetusa. Najveći broj grješaka u našem istraživanju otkriven je u indikacijskom razdoblju od 22. do 28. i od 32. do 36. gestacijskog tjedna (64 + 57 = 121 ili 61,7%). Kod većine je patološki nalaz utvrđen na prvom pregledu, a kod 27 trudnica (10,3%) na 2. ili 3. pregledu. Zaključak: U rizičnoj skupini trudnica FE bi trebalo prvi put raditi između 22. i 28. gestacijskog tjedna, a drugi put nakon navršenoga 32. tjedna gestacije. Da bismo postigli optimalnu senzitivnost pretrage, svaku trudnicu valjalo bi pregledati najmanje dva puta. Trudnice sa sistemskim bolestima vezivnog tkiva valja predložiti za FE prije navršenoga 15. tjedna trudnoće.

Članak


ULTRAZVUČNI NADZOR POSTERIORNOG PRISTUPA KOD MR ARTROGRAFIJA RAMENA


Broj: 9-10, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Vladka Salapura, Goran Mitrovič, Mislav Čavka

Nestabilnost glenohumeralnog zgloba najčešće je posljedica ozljede struktura u zglobu. Metoda izbora za prikaz jest artrografija magnetskom rezonancijom (MRA) glenohumeralnog zgloba. Pretraga omogućava ocjenu ozljeda labralno-ligamentarnog kompleksa, ozljede unutarnjeg dijela rotatorne manšete i strukture rotatornog intervala, procjenu zglobne hrskavice i procjenu postoperativnih stanja. Na Kliničkom institutu za radiologiju u Univerzitetnom kliničkom centru ­Ljubljana proveli smo istraživanje radi ocjene učinkovitosti, dijagnostičke vrijednosti i sigurnosti MR artrografija pod kontrolom ultrazvuka. Uključili smo 67 bolesnika s nestabilnošću ili ozljedom rotatorne manšete. Ocijenili smo tehničku uspješnost, trajanje zahvata, stupanj ekstravazacije i boli te komplikacije. Tehničku uspješnost zabilježili smo u 100% slučajeva; prosječno trajanje zahvata iznosilo je 8,8 min, stupanj izrazite ekstravazacije i komplikacije bio je u oba slučaja 7,5%. Prosječan stupanj boli iznosio je 3,6 stupnjeva. Rezultati našeg istraživanja potvrđuju da su MR artrografije pod kontrolom UZ-a posteriornim pristupom vrlo dobra alternativa MR artrografijama pod fluoroskopskom kontrolom s bitnim prednostima za bolesnike.

Članak


KIRURŠKO LIJEČENJE PREPONSKE KILE: AMBULANTNO ILI BOLNIČKI


Broj: 9-10, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Ivana Bešlić, Krešimir Bulić, Mate Škegro, Dino Papeš, Miram Pasini, Marko Bogović, Stanko Ćavar, Tomislav Luetić

Hernioplastika preponske kile kirurški je zahvat koji se može izvoditi u bolnici ili dnevnoj bolnici. Odabir ­bolesnika u jedan od ova dva načina liječenja nije jednostavan. Postoji više kriterija probira, no ponajprije se misli na ­sigurnost bolesnika. Ovaj rad analizira kriterije odabira te uspoređuje sigurnost bolesnika s pojavnošću komplikacija nakon operacije dviju skupina bolesnika (ukupno 590) kojima je načinjena hernioplastika preponske kile tijekom 2015. godine u KBC-u Zagreb. U prvoj je 226 (38,3%) pacijenata operiranih u dnevnoj bolnici, a u drugoj njih 364 (61,7%) bolnički liječena (69 hitno i 295 elektivno). Većina bolesnika dječje dobi (0 – 18 godina) operirana je bolnički. Bolesnici dobnih skupina 19 – 34 i 35 – 49 godina golemom su većinom operirani u jednodnevnoj kirurgiji, a stariji od 74 godine u bolničkim uvjetima. Bolesnici jednodnevne kirurgije bili su statusa ASA I ili II (samo troje bolesnika ASA III). Većina bolnički ­operiranih bolesnika bila je statusa ASA II (52,2%). ASA I bilo je 24%, ASA III 21%, a ASA IV 3% bolesnika. Lokalna anestezija bila je dominantan izbor kod pacijenata dnevne bolnice (68%), a u bolnički liječene skupine rijetko (8%). Učestalost poslijeoperacijske infekcije (2%) i boli (8%) bila je vrlo niska u obje skupine, a razlika između njih nije statistički značajna. Hematomi i seromi pojavljivali su se jednakim obrascem: vrlo rijetko i bez razlika između skupina. Recidiv se s neznatnom razlikom nešto češće pojavljivao u skupini pacijenata višednevne kirurgije. Od ukupno 226 bolesnika dnevne bolnice njih sedmero (3,0%) primljeno je na bolničko liječenje. Troje zbog mučnine, slabosti i hipotenzije, dvoje bolesnika zbog tahikardije i stenokardije, jedan zbog neurastenije, jedan zbog skrotalnog hematoma. Podjednako malen broj ranih komplikacija, recidiva i neplaniranih produžetaka liječenja bolesnika dnevne bolnice govori da su obje skupine liječene na siguran način, a probir bolesnika bio je primjeren.

Članak


USPOREDBA UČINKOVITOSTI VJEŽBA ZA STABILIZACIJU SAKROILIJAKALNIH ZGLOBOVA S NOŠENJEM POTPORNOG POJASA RADI SMANJENJA SIMPTOMA SAKROILIJAKALNE DISFUNKCIJE U TRUDNOĆI


Broj: 9-10, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Manuela Filipec, Ratko Matijević

Cilj: Odrediti i usporediti učinkovitost vježba kao vrlo važne terapijske intervencije za stabilizaciju sakroilijakalnih zglobova i potpornog pojasa kod sakroilijakalne disfunkcije u trudnoći. Metode: Randomizirana kontrolna studija koja uključuje 240 trudnica sa sakroilijakalnom disfunkcijom u trudnoći. Ispitanice su metodom slučajnog izbora podijeljene u dvije skupine po 120 u svakoj te po 40 u svakome tromjesečju. Ispitivana skupina provodila je vježbe za stabilizaciju sakroilijakalnih zglobova 3 puta na tjedan po 45 minuta, dok je kontrolna skupina nosila potporni pojas tijekom svakodnevnih aktivnosti. Nakon dva tjedna procijenjen je intenzitet boli numeričkom skalom za procjenu boli, dok je za procjenu stupnja onesposobljenosti prilikom svakodnevnih aktivnosti upotrijebljena Kvibečka skala. Rezultati: Intenzitet boli i stupanj onesposobljenosti uzrokovani sakroilijakalnom disfunkcijom rastu od početka prema kraju trudnoće. Prisutna je statistička značajnost u smanjenju intenziteta boli (P < 0,01; P < 0,05) i stupnja onesposobljenosti (P < 0,01; P < 0,05) nakon obje primijenjene intervencije. Postoji povezanost intenziteta boli i stupnja onesposobljenosti u ispitivanoj skupini (r < 0,56). Ta je skupina imala statistički značajno veće smanjenje boli i stupnja onesposobljenosti od kontrolne skupine (P < 0,05). Zaključak: Rezultati upućuju na bolju učinkovitost vježba za stabilizaciju sakroilijakalnih zglobova od nošenja potpornog pojasa kod sakroilijakalne disfunkcije u trudnoći, što naglašava ulogu fizioterapeuta kod ovog poremećaja.



Članak


PROCJENA SASTAVA TIJELA U BOLESNIKA S TIPOM 1 ŠEĆERNE BOLESTI METODOM BIOELEKTRIČNE IMPEDANCIJE


Broj: 9-10, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Janja Musulin, Maja Baretić, Vesna Šimegi-Đekić

Svrha rada. Usporediti sastav tijela bolesnika s tipom 1 dijabetesa (T1DM) i zdravih ispitanika te u bolesnika s T1DM-om analizirati sastav tijela s obzirom na dob, trajanje bolesti, regulaciju glikemije te doze inzulina. Ispitanici i ­metode. Uključen je 21 bolesnik s T1DM-om (srednje trajanje dijabetesa 13 godina, srednji HbA1c 7%). Srednja ukupna doza inzulina (TDD) bila je 50 i.j.; bazalnog 23 i.j., prandijalnog 27 i.j. Kontrolnu skupinu činilo je 14 zdravih ispitanika normalne težine. Sastav tijela analiziran je bioelektričnom impedancijom. Rezultati. Nije bilo razlike u sastavu tijela među skupinama. U bolesnika s T1DM-om nađena je pozitivna korelacija mase masti s TDD-om (r = 0,637; p < 0,05) i HbA1c (r = 0,499; p < 0,05). Bolesnici s T1DM-om podijeljeni su u podgrupe prema regulaciji glikemije: 10 zadovoljavajuća (HbA1c < 7,5%) – srednji HbA1c 6,82%, 11 nezadovoljavajuća (HbA1c > 7,5%) – srednji HbA1c 8,68%. Oni sa zadovoljavajućom regulacijom uzimali su 20 i.j. inzulina manje na dan (p = 0,035). Zaključak. U osoba s T1DM-om inzulin mijenja sastav tijela.

Članak


HRVATSKI MEDICINSKI ČASOPISI I STANDARDI DOBRE UREĐIVAČKE PRAKSE: ANALIZA UPUTA AUTORIMA


Broj: 7-8, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Lea Škorić, Jelka Petrak

Uvod. Medicinski časopisi u uputama autorima očituju se o svim ključnim pitanjima pripreme rukopisa, autorstva i odgovornosti autora, prava autora i izdavača te prava uporabe pri čemu se uredništva najčešće pridržavaju međunarodno prihvaćenih preporuka, poput preporuka ICMJE-a. Cilj je ove analize utvrditi slijede li hrvatski medicinski časopisi takve međunarodne preporuke. Metode. Analiza je u lipnju 2016. obuhvatila 38 časopisa uključenih u kategoriju „Biomedicina i zdravstvo“ na portalu Hrčak. Rezultati. Rezultati su pokazali da 60% analiziranih časopisa spominje preporuke ICMJE-a u uputama autorima. Potpisanu izjavu o autorstvu zahtijeva 47% analiziranih časopisa, pri čemu se 10 izrijekom poziva na kriterije ICMJE-a o autorstvu. Izjavu da rukopis nije prethodno objavljen, odnosno poslan drugom časopisu, zahtijeva 68% časopisa. Autori se moraju izjasniti postoji li stvarni ili potencijalni sukob interesa u 45% analiziranih časopisa. Prijenos autorskih prava na izdavača časopisa zahtijeva 45% časopisa. Zaključak. Sustavnijom primjenom preporuka glede odgovornosti autora i recenzenata te u probiru rukopisa, uredništva bi mogla povećati kvalitetu časopisa.

Članak