POVEZANOST POJAVE PERITUMORALNIH PUKOTINA U DUKTALNOM INVAZIVNOM KARCINOMU DOJKE S MIOFIBROBLASTIČNOM REAKCIJOM STROME


Broj: 7-8, 2018;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Tanja Leniček, Marina Kos

Cilj: Utvrditi postoji li povezanost između peritumoralnih pukotina i miofibroblastične reakcije strome u duktalnim invazivnim karcinomima dojke bez posebnih obilježja. Metode: U 100 invazivnih duktalnih karcinoma dojke u žena analizirani su postojanje peritumoralnih pukotina i imunohistokemijska izraženost CD34, vimentina i glatkomišićnog aktina (SMA) u tumorskoj stromi. Rezultati: Peritumoralne pukotine nađene su u 92% karcinoma, dok u okolnom tkivu i oko žarišta duktalnog karcinoma in situ nisu nađene. Proširenost pukotina bila je 5 do 100%. Apsolutni postotak peritumoralnih pukotina bio je znatno povezan s količinom SMA+ miofibroblasta u stromi, veličinom tumora i pT-stadijem bolesti, prisutnošću metastaza u aksilarnim limfnim čvorovima i udjelom pozitivnih limfnih čvorova. Tumori s opsežno izraženim peritumoralnim pukotinama (u > 30% tumora) imali su znatno veću količinu SMA+ miofibroblasta u stromi, češće metastaze u aksilarne limfne čvorove i veći udio pozitivnih limfnih čvorova. Zaključak: Peritumoralne pukotine morfološki su izraz promijenjenih osobina tumorske strome u obliku zadobivanja miofibroblastičnog fenotipa.

Članak


EPIFIZEOLIZA DISTALNE TIBIJE U ZAGREBAČKE DJECE


Broj: 7-8, 2018;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Marija Perko, Dino Papeš, Krešimir Bulić, Marko Bogović, Tomislav Luetić, Stanko Ćavar, Goran Augustin, Tomo Kovač, Renato Ivelj, Filip Jurić

Ozljeda epifizne ploče rasta (epifizeoliza) jedan je od prijeloma koji nalažu posebnu pozornost. Glavne su mu značajke velika pojavnost i neizvjestan ishod. Unatoč ispravnoj dijagnostici i liječenju epifizeolize distalne tibije mogu nastati teške komplikacije (zastoj uzdužnog rasta i/ili progresivna deformacija). Budući da su kurativne metode nemoćne kod težih oblika epifizeoliza, preventivnim mjerama treba barem ublažiti težinu i smanjiti pojavnost ovih ozljeda. Pojavnost i tip prijeloma u djece uvjetovani su brojnim čimbenicima (dob, spol, pretežito ponašanje djece, karakteristika mjesta na kojima djeca borave…), a razlikuju se ne samo od regije do regije već i od grada do grada. U ovom radu analizirano je 197-ero zagrebačke djece koja su od 1. 1. 2010. do 1. 1. 2017. liječena zbog ozljede distalne epifize tibije. Zbog nepotpunih podataka iz studije je isključeno 80-ero djece. Ukupno je analizirano 117-ero zagrebačke djece. Njih 37-ero liječeno je u Kliničkome bolničkom centru Zagreb, a 80-ero u Klinici za dječje bolesti Zagreb. U ispitanom uzorku bilo je 88 (69,2%) dječaka i 29 (30,8%) djevojčica. Srednja dob u trenutku ozljeđivanja bila je 12,3 godine, pri čemu su dječaci bili u prosjeku 17 mjeseci stariji od djevojčica. Prema mehanizmima ozljede, većinom se radilo o padovima (58 (49,9%)), a kao najčešća mjesta izdvajaju se sportske površine (36 (30,8%)) te kod kuće (27 (23,1%)). Prema šifri aktivnosti, najčešće su rekreativne (52 (44,4%)) i sportske aktivnosti (47 (40,2%)). Najčešća sportska aktivnost je igranje nogometa. Stoga preventivne mjere treba usmjeriti ponajprije na mušku djecu školske dobi, tijekom sportskih i rekreativnih izvanškolskih aktivnosti, posebice u nogometu.



Članak


REZULTATI LIJEČENJA 3D-TERAPIJOM I MODEL ELIMINACIJE INFEKCIJE HCV-om U REPUBLICI HRVATSKOJ


Broj: 7-8, 2018;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Neven Papić, Davorka Dušek, Tatjana Nemeth Blažić, Ivan Kurelac, Juraj Krznarić, Adriana Vince

Kronični hepatitis C (KHC) prepoznat je kao javnozdravstveni problem visokog prioriteta. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) postavila je globalni cilj sniženja smrtnosti za 65% i prevalencije za 90% do 2030. godine. Preduvjet za ostvarenje ovog cilja jest otkriće izravno djelujućih antivirusnih lijekova (DAA). Cilj je ovog rada prikazati prva iskustva u liječenju kroničnog hepatitisa C (KHC) trojnom kombinacijom antivirusnih lijekova ombitasvir/paritaprevir/ritonavir + dasabuvir (PrOD) uz dodatak ribavirina. Upotrebom matematičkog modela procijenjeni su prevalencija i broj komplikacija terminalne bolesti jetre ovisno o broju liječenih bolesnika do 2030. godine. Uključeno je 117 bolesnika s infekcijom HCV-om genotipa 1 i genotipa 4 koji su liječeni terapijom PrOD ± RBV. Izlječenje je postignuto u 97% liječenih, bez znatnijih nuspojava i prekida terapije. Liječenjem 450 bolesnika na godinu postigao bi se cilj sniženja smrtnosti za 65%. Pojačanim probirom (screeningom) osoba s rizikom, udruženim epidemiološkim naporima za otkrivanje asimptomatskih bolesnika i njihovim pravodobnim uključivanjem u medicinsku skrb omogućilo bi se da Hrvatska bude među prvim zemljama koja može ostvariti ciljeve SZO-a u kontroli virusnih hepatitisa.

Članak


KARAKTERIZACIJA JETRENIH TUMORA KONTRASTNIM ULTRAZVUKOM: REZULTATI IZ TERCIJARNOG CENTRA


Broj: 5-6, 2018;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ivica Grgurević, Tomislav Bokun, Renata Huzjan-Korunić, Mirjana Vukelić-Marković, Boris Brkljačić, Gordana Ivanac, Gorana Aralica, Tajana Štoos-Veić, Anita Lukić, Marko Banić, Milan Kujundžić

Cilj: Prikazati rezultate primjene kontrastnog ultrazvuka (engl. contrast-enhanced ultrasound – CEUS) u tercijarnom centru radi dijagnostičke karakterizacije jetrenih tumora. Bolesnici i metode: Retrospektivno su analizirani rezultati CEUS-a pri definiranju vrste jetrenih tumora u sukcesivno uključenoj kohorti bolesnika (od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2016. godine). Definitivna dijagnoza vrste tumora postavljena je na temelju standardizirane kliničke obrade, što je uključivalo pregled magnetskom rezonancijom i/ili višeslojnim CT-om, tkivno uzorkovanje (biopsija ili citološka punkcija) u slučajevima kada nalaz nije bio jasan te patohistološku analizu reseciranog materijala operiranih bolesnika. Rezultati: U 90 bolesnika (48 M, 42 Ž, 57 ± 15 godina) analizirana su 132 jetrena tumora (68 benignih i 64 maligna), prosječne veličine 30 (8 – 130) mm. Nalaz CEUS-a imao je visoku točnost (senzitivnost 98,44%, specifičnost 83,82%, površina ispod krivulje ROC 0,91) za razlikovanje benignih tumora od malignih. Zaključak: Rezultati našeg Centra potvrđuju visoku dijagnostičku točnost i neškodljivost CEUS-a u karakterizaciji jetrenih tumora.

Članak


ALVARADOV SUSTAV BODOVANJA U DJECE S AKUTNOM UPALOM CRVULJKA


Broj: 3-4, 2018;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Matea Berović, Sven Seiwerth, Dino Papeš, Krešimir Bulić, Marko Bogović, Tomislav Luetić, Stanko Ćavar, Goran Augustin

Alvaradov sustav bodovanja osmišljen je radi smanjenja broja negativnih apendektomija. Rabi se u adultnoj i pedijatrijskoj populaciji, a broj negativnih apendektomija rijetko je manji od 10%. Kako bismo provjerili pouzdanost metode, analizirali smo korelaciju Alvaradova sustava bodovanja i histološke dijagnoze djece apendektomirane zbog sumnje na akutnu upalu crvuljka. U retrospektivnoj studiji obuhvaćeno je 330-ero djece (Zavod za dječju kirurgiju, KBC Zagreb), u razdoblju od siječnja 2014. do prosinca 2016. s kliničkom dijagnozom akutne upale crvuljka. Uključena su sva djeca neovisno o metodi apendektomije. Zbog nepotpune medicinske dokumentacije isključeno je 39-ero djece pa se u ovoj studiji analizira 291 dijete. Svaki je crvuljak postoperativno histološki pregledan u Zavodu za patologiju i citologiju KBC-a Zagreb i postavljena je konačna dijagnoza. U 160-ero djece preoperativno je načinjen ultrazvučni pregled trbuha te je zabilježena prisutnost ili odsutnost znakova upale crvuljka. Od ukupno 291 histološki pregledanog crvuljka njih 35 (12%) bilo je bez znakova upale, 44 (15,1%) bilo ih je u kataralnom stadiju upale, 153 (52,6%) flegmonozno, a 58 (19,9%) gangrenozno promijenjeno te je u jednog dječaka (0,3%) crvuljak bio perforiran. Srednja vrijednost (bodovnog iznosa prema Alvaradovu sustavu bodovanja) za djecu koja su imala histološki nalaz inocentnog (‘nevinog’) crvuljka i kataralne upale jest 6, za flegmonozne crvuljke 7, a gangrenozne 8. Dječak s perforiranim crvuljkom imao je zbroj bodova 6. Analizirane su osjetljivost, specifičnost i pozitivna prediktivna vrijednost kada je zbroj 7 i veći, a negativna vrijednost kada je zbroj 5 i manji. Osjetljivost Alvaradova bodovnog sustava u ispitivanoj skupini jest 68,9%, a specifičnost 52,9%. Pozitivna je prediktivna vrijednost 91,7%, a negativna 99%. Alvaradov zbroj statistički je značajno veći u djece s flegmonoznom upalom crvuljka negoli kod onih s negativnim nalazom (p = 0,003) i kataralnom upalom (p = 0,007). Kod djece koja su imala gangrenoznu upalu crvuljka u odnosu prema inocentnim i kataralno promijenjenima također je statistički značajna razlika Alvaradova zbroja (p < 0,001). U djece s flegmonozno i gangrenozno upalno promijenjenim crvuljkom nema statistički značajne razlike Alvaradova zbroja (p = 0,054), kao ni kod histoloških dijagnoza kataralne upale i inocentnog crvuljka (p = 0,998). Od ukupnog broja apendektomirane djece u njih 160-ero (54,9%) načinjen je preoperativni ultrazvučni pregled trbuha. Od svih ultrazvučnih nalaza njih 82 (51,2%) potvrđena su histološkom dijagnozom. Od ultrazvučnih nalaza koji nisu histološki potvrđeni bila su 64 (40%) lažno negativna i 14 (8,8%) lažno pozitivnih. Ultrazvučno pozitivan nalaz upalnih promjena crvuljka ima pozitivnu prediktivnu vrijednost 84,1%, a negativan nalaz 11,1%. Alvaradov sustav bodovanja u djece nije klinički pouzdan pokazatelj pozitivnih nalaza akutne upale crvuljka, ali ima visoku prediktivnu vrijednost negativnih apendektomija.



Članak


TRANSPLANTACIJA SRCA U DJECE U HRVATSKOJ – NAŠA PRVA ISKUSTVA


Broj: 1-2, 2018;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ivan Malčić, Darko Anić, Dorotea Bartoniček, Dalibor Šarić, Hrvoje Kniewald, Dražen Belina, Milivoj Novak, Slobodan Galić, Miran Cvitković, Višnja Ivančan, Dražen Jelašić, Jasna Stoić Brezak

Uvod: Transplantacija srca (TS) prihvatljiva je metoda liječenja teških srčanih bolesti i kod djece kada se iscrpe sve ostale mogućnosti. Namijenjena je primarno djeci s kardiomiopatijama, rjeđe s teškim aritmijama ili prirođenim srčanim grješkama. Liječenje tom metodom nalaže multidisciplinarnu specijalističku suradnju te potporu okoline u kojoj dijete živi. Cilj: Glavni je cilj prikazati razvoj pedijatrijske transplantacijske kardiologije u Hrvatskoj. Sporedni je cilj podizanje svijesti o transplantaciji srca u djece, radi motivacije za donaciju organa jer je to najveći ograničavajući čimbenik ove metode. Rezultati studije: Prva transplantacija srca u djeteta učinjena je u Hrvatskoj 2011. godine. Priprema za transplantaciju napravljena je za 11-ero djece. Dvoje je umrlo na listi čekanja, jedno je skinuto s liste čekanja zbog oporavka, a u osmero je učinjena transplantacija; dvoje od njih je umrlo, jedno dijete neposredno nakon transplantacije, a jedno u ranome posttransplantacijskom razdoblju. Svi su pacijenti zadovoljili kriterije srčane insuficijencije, četvero sa stadijem C – status 2 i sedmero sa stadijem D – status 1A i 1B. Od 11-ero koji su zadovoljili kriterije za TS svi su imali kardiomiopatiju, osmero dilatacijsku i troje restrikcijsku. U skupini bolesnika s dilatacijskom kardiomiopatijom nalaze se četiri s postmiokarditičnim DKM-om, jedan s idiopatskim, jedan u okviru aritmogenog KM-a, jedan u okviru entitetskog oblika koji se zove Carvajalov sindrom (ADVK/LV), dok je jedno dijete imalo DKM kod HLHS-a, ali kao NkKM. Od dvoje umrlih prije transplantacije jedno je dijete imalo postmiokarditični DKM, a jedno Carvajalov sindrom. Neposredno nakon transplantacije umrlo je dojenče sa sindromom hipoplastičnoga lijevog srca koje je prethodno imalo Norwoodove operacije I i II (Glennova operacija ili PCPC), a indikacija je bila teški DKM zbog i u okviru NkKM-a. PHD je pokazao hiperakutno odbacivanje. U ranome postoperativnom razdoblju umro je i 15-godišnji mladić s aritmogenim DKM-om, prethodno dugotrajno liječen konvencionalno i elektroterapijom, zbog zatajenja DV-a (možda zbog akutnoga staničnog odbacivanja). Podjednaka je zastupljenost prema spolu (ž : m) u cijeloj skupini (6 : 5) i u skupini transplantiranih (4 : 4). Srednja dob kod transplantacije srca bila je 84,8 mjeseci (22 – 167 mj.), a srednje vrijeme čekanja donora 53 dana (7 – 147 dana). Kaplan-Meierove krivulje za šestogodišnje razdoblje pokazuju 75%-tno preživljenje. U radu se opisuju brojne posttransplantacijske komplikacije, imunosupresivna terapija, protokol praćenja bolesnika i kvaliteta života. Prema kriterijima NYHA-e, nalazimo izrazito poboljšanje kvalitete života za sve bolesnike (pomak s 3 – 4 na 1 – 2). Zaključak: Transplantacija srca u našoj se Klinici provodi od 2011. godine. Uspješnost ovisi o pravodobnom postavljanju dijagnoze i prepoznavanju terminalnog stadija bolesti s još zadovoljenim uvjetima za transplantaciju (PVR < 6 Wj, TPG < 15 mmHg) te svijesti javnosti i liječnika u prepoznavanju potencijalnih donora. Preživljenje u šestogodišnjem razdoblju (75%) svjedoči o osposobljenosti našeg tima za tako složen medicinski iskorak.



Članak


TOTALNA TIROIDEKTOMIJA KAO KIRURŠKA METODA LIJEČENJA HIPERTIREOZE: NAŠA ISKUSTVA


Broj: 1-2, 2018;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ivan Kovačić, Marijan Kovačić

Liječenje hipertireoze može se postići na dva načina: sprječavanjem same sinteze hormona antitiroidnim lijekovima ili obavljanjem trajne destrukcije tkiva štitne žlijezde radiojodnom terapijom ili kirurškim zahvatom. Danas se kirurgijom rješavaju odabrani slučajevi hipertireoze, redovito nakon neuspjeha i/ili nuspojava farmakološke i radiojodne terapije. Kirurgija kao inicijalna metoda liječenja ove bolesti dosta je rijetka. S obzirom na opseg kirurškog zahvata, razlikujemo suptotalnu, gotovo totalnu i totalnu tiroidektomiju. U ovom radu iznosimo svoja iskustva u liječenju bolesnika s hipertireozom metodom totalne tiroidektomije. Analizirali smo indikacije za kirurški zahvat i ocijenili njegovu uspješnost i sigurnost kod 163 bolesnika s hipertireozom. Od ukupnog broja prema uzroku bolesti formirali smo dvije grupe. U grupi G1 bili su bolesnici s Gravesovom bolesti (GB), njih 102 (62,5%), a u drugoj grupi (G2) 61 bolesnik (37,5%) s toksičnom multinodoznom strumom (tMNS). Liječenje antitiroidnim lijekovima prije operacije provedeno je kod 83% bolesnika, u G1 100%, a u G2 54%. Kirurški zahvat, kao jedina metoda liječenja u G2, bio je zastupljen u 46% (ukupno 17%). Osnovna indikacija za operacijsko liječenje u G1, osim povratka bolesti, bile su nuspojave antitiroidnih lijekova i oftalmopatija, a u G2 velika struma s kompresivnim sindromom ili bez njega, kao i njezina retrosternalna lokalizacija. Tijekom kirurškog zahvata kod svih su bolesnika obostrano prikazani povratni živac grkljana i dvije do četiri paratiroidne žlijezde. Revizijski je zahvat, zbog krvarenja, obavljen kod dvije bolesnice s GB-om, a kod jedne od njih učinjena je i traheotomija. Nijedan bolesnik nije imao obostranu ozljedu povratnog živca. Jednostrana kljenut neposredno nakon kirurškog zahvata zabilježena je kod troje bolesnika, od kojih je u njih dvoje došlo do potpunog oporavka pokretljivosti glasnice. Prolazne niske vrijednosti kalcija u krvi neposredno nakon zahvata nalazimo u 29% bolesnika (G1 26% : G2 36%), bez statistički značajne razlike po grupama. Tijekom prvoga poslijeoperacijskog tjedna vrijednosti su se kalcija normalizirale kod 67% bolesnika. Trajnu hipokalcemiju nije imao nijedan bolesnik. Incidencija papilarnog karcinoma ukupno je iznosila 8%, a nešto je viša bila u G2 (10%) nego u G1 (5%) ali bez statistički značajne razlike. S obzirom na uzrok bolesti, GB i tMNS, totalna tiroidektomija primijenjena je iz različitih razloga, ali je njezin rezultat za sigurnost i učinkovitost bio isti. Možemo je smatrati sigurnom i efikasnom metodom u selektivno izabranih i prijeoperacijski dobro pripremljenih bolesnika. Ovaj zahvat iskusnog kirurga ima nizak postotak trajnih komplikacija i treba ga prezentirati bolesnicima kao opciju liječenja sa svim rizicima i prednostima u odnosu prema drugim metodama liječenja hipertireoze.

Članak


AMBULANTNA KIRURGIJA DNEVNE BOLNICE KIRURŠKE KLINIKE


Broj: 11-12, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Ira Fabijanić, Željka Gajdek, Igor Jelaska, Dino Papeš, Krešimir Bulić, Damir Halužan, Marko Bogović, Stanko Ćavar, Tomislav Luetić, Ivan Romić

Jednodnevna i ambulantna kirurgija dva su modaliteta izvanbolničkog liječenja koje se provodi u dnevnoj kirurškoj bolnici. Svrha ovog istraživanja, provedenog u Dnevnoj bolnici Kirurške klinike, bila je prikupiti i analizirati pokazatelje strukture bolesnika, dijagnoza, učinjenih zahvata i organizacije ambulantne kirurgije. Studija analizira 3409 ambulantnih kirurških zahvata i histoloških dijagnoza odstranjenog tkiva kod 2736 bolesnika (1457 ženskog i 1279 muškog spola). Specijalist dermatolog uputio je 408 (14,9%) bolesnika, a ostali su došli prema preporuci liječnika primarne zdravstvene zaštite. Prema uputnoj dijagnozi, benigne promjene imala su 2522 (92%) bolesnika, displastične 47 (2%), a maligne njih 167 (6%). Prosječna životna dob bila je 52,8 godina. Bolesnici s benignom novotvorinom bili su znatno niže prosječne dobi (44,2) od onih s malignom (66,5). Najčešća uputna dijagnoza bila je D22 – melanocitni madež. Od ukupno 38, deset najčešćih čini 87% svih uputnih dijagnoza. Prema 10. reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB-10), to su: D22 (33,9%), D23 (21,3%), D21 (13,4%), D17 (6,9%), D21.0 (3,2%), C44 (2,4%), D21.1 (1,7%), L02 (1,6%), L08 (1,6%) i B07 (1,3%). Od kirurških postupaka najčešće su izvođeni ekstirpacija, ekscizija i biopsija pigmentne promjene ili novotvorine kože. Kada su ambulantni zahvati rađeni zbog sumnje na benignu bolest, patohistološka je dijagnoza potvrdila 94,6% uputnih i samo 48% sumnji na malignu novotvorinu. Od bolesnika upućenih s dijagnozom benigne novotvorine 114 (4,5%) imalo je maligni tumor kože. Malignih novotvorina ukupno je bilo 219 (8,0%), a melanoma 24 (0,8%). Od ukupno 16 anatomskih regija ljudskog tijela tri čine 56% svih lokalizacija izvođenja zahvata. To su leđa (750), glava (520) i prsište (260). Zahvate je radilo dvadeset i dvoje liječnika različitih specijalizacija, najčešće specijalisti opće kirurgije (64,2%). Specijalisti plastične i rekonstruktivne kirurgije ukupno su operirali 458 (16,0%) bolesnika. Dječji kirurzi operirali su 381 (13,9%), a ostali 130 (4,8%) bolesnika. Ambulantna je kirurgija kirurgija kože, potkožja i mekih tkiva koja su redovito zahvaćena benignim tumorima ili pigmentnim promjenama, pretežito lokaliziranim na trupu i glavi. Samo je 43,8% bolesnika s dokazanim malignitetom bilo klinički prepoznato, što uz veću pojavnost malignih histoloških (8%) nego uputnih dijagnoza (6%) upućuje da dobar dio bolesnika nije prošao temeljit dijagnostički postupak.

Članak


UTJECAJ GESTACIJSKE DOBI I BROJA PREGLEDA FETALNOM EHOKARDIOGRAFIJOM NA POBOLJŠANU DIJAGNOSTIKU PRIROĐENIH SRČANIH BOLESTI KOD FETUSA


Broj: 11-12, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Rea Levicki, Slavica Sović, Ivan Malčić

Deskriptivno istraživanje: Utjecaj gestacijske dobi i broja pregleda fetalnom ehokardiografijom na poboljšano otkrivanje prirođenih srčanih bolesti kod fetusa. Prema literaturi, fetalna ehokardiografija (FE) ima najveću dijagnostičku osjetljivost za srčane bolesti fetusa između 22. i 24. tjedna gestacije. Osjetljivost pretrage ovisi o vremenu pretrage, iskustvu dijagnostičara, vrsti srčane bolesti i broju pregleda pojedine trudnice. Cilj našeg istraživanja jest odrediti najpogodnije vrijeme za FE respektirajući indikacijske smjernice te moguću potrebu za većim brojem pregleda radi povećanja senzitivnosti pretrage u prenatalnom otkrivanju srčanih bolesti. Želimo dati vlastiti doprinos povećanju senzitivnosti FE-a. Rezultati: Istraživanje je učinjeno na uzorku od 1380 trudnica koje su pregledane u Fetalnoj kardiološkoj ambulanti Kliničkoga bolničkog centra (KBC) Zagreb u razdoblju od 1. 1. 2012. do 1. 1. 2015. Učinjen je 2001 pregled (neke su trudnice pregledane 2 i više puta), što čini godišnji prosjek od 600 do 670 pregleda. Većinu indikacija određivali su opstetričari, manji dio uputili su reumatolozi, genetičari ili drugi supspecijalisti, dok je dio trudnica tražio pregled prema vlastitoj želji. Pozitivan nalaz PSG-a ili druge srčane bolesti imalo je 14,2% trudnica, odnosno 196 fetusa. Najveći broj grješaka u našem istraživanju otkriven je u indikacijskom razdoblju od 22. do 28. i od 32. do 36. gestacijskog tjedna (64 + 57 = 121 ili 61,7%). Kod većine je patološki nalaz utvrđen na prvom pregledu, a kod 27 trudnica (10,3%) na 2. ili 3. pregledu. Zaključak: U rizičnoj skupini trudnica FE bi trebalo prvi put raditi između 22. i 28. gestacijskog tjedna, a drugi put nakon navršenoga 32. tjedna gestacije. Da bismo postigli optimalnu senzitivnost pretrage, svaku trudnicu valjalo bi pregledati najmanje dva puta. Trudnice sa sistemskim bolestima vezivnog tkiva valja predložiti za FE prije navršenoga 15. tjedna trudnoće.

Članak


ULTRAZVUČNI NADZOR POSTERIORNOG PRISTUPA KOD MR ARTROGRAFIJA RAMENA


Broj: 9-10, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Vladka Salapura, Goran Mitrovič, Mislav Čavka

Nestabilnost glenohumeralnog zgloba najčešće je posljedica ozljede struktura u zglobu. Metoda izbora za prikaz jest artrografija magnetskom rezonancijom (MRA) glenohumeralnog zgloba. Pretraga omogućava ocjenu ozljeda labralno-ligamentarnog kompleksa, ozljede unutarnjeg dijela rotatorne manšete i strukture rotatornog intervala, procjenu zglobne hrskavice i procjenu postoperativnih stanja. Na Kliničkom institutu za radiologiju u Univerzitetnom kliničkom centru ­Ljubljana proveli smo istraživanje radi ocjene učinkovitosti, dijagnostičke vrijednosti i sigurnosti MR artrografija pod kontrolom ultrazvuka. Uključili smo 67 bolesnika s nestabilnošću ili ozljedom rotatorne manšete. Ocijenili smo tehničku uspješnost, trajanje zahvata, stupanj ekstravazacije i boli te komplikacije. Tehničku uspješnost zabilježili smo u 100% slučajeva; prosječno trajanje zahvata iznosilo je 8,8 min, stupanj izrazite ekstravazacije i komplikacije bio je u oba slučaja 7,5%. Prosječan stupanj boli iznosio je 3,6 stupnjeva. Rezultati našeg istraživanja potvrđuju da su MR artrografije pod kontrolom UZ-a posteriornim pristupom vrlo dobra alternativa MR artrografijama pod fluoroskopskom kontrolom s bitnim prednostima za bolesnike.

Članak