KIRURŠKO LIJEČENJE PREPONSKE KILE: AMBULANTNO ILI BOLNIČKI


Broj: 9-10, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Ivana Bešlić, Krešimir Bulić, Mate Škegro, Dino Papeš, Miram Pasini, Marko Bogović, Stanko Ćavar, Tomislav Luetić

Hernioplastika preponske kile kirurški je zahvat koji se može izvoditi u bolnici ili dnevnoj bolnici. Odabir ­bolesnika u jedan od ova dva načina liječenja nije jednostavan. Postoji više kriterija probira, no ponajprije se misli na ­sigurnost bolesnika. Ovaj rad analizira kriterije odabira te uspoređuje sigurnost bolesnika s pojavnošću komplikacija nakon operacije dviju skupina bolesnika (ukupno 590) kojima je načinjena hernioplastika preponske kile tijekom 2015. godine u KBC-u Zagreb. U prvoj je 226 (38,3%) pacijenata operiranih u dnevnoj bolnici, a u drugoj njih 364 (61,7%) bolnički liječena (69 hitno i 295 elektivno). Većina bolesnika dječje dobi (0 – 18 godina) operirana je bolnički. Bolesnici dobnih skupina 19 – 34 i 35 – 49 godina golemom su većinom operirani u jednodnevnoj kirurgiji, a stariji od 74 godine u bolničkim uvjetima. Bolesnici jednodnevne kirurgije bili su statusa ASA I ili II (samo troje bolesnika ASA III). Većina bolnički ­operiranih bolesnika bila je statusa ASA II (52,2%). ASA I bilo je 24%, ASA III 21%, a ASA IV 3% bolesnika. Lokalna anestezija bila je dominantan izbor kod pacijenata dnevne bolnice (68%), a u bolnički liječene skupine rijetko (8%). Učestalost poslijeoperacijske infekcije (2%) i boli (8%) bila je vrlo niska u obje skupine, a razlika između njih nije statistički značajna. Hematomi i seromi pojavljivali su se jednakim obrascem: vrlo rijetko i bez razlika između skupina. Recidiv se s neznatnom razlikom nešto češće pojavljivao u skupini pacijenata višednevne kirurgije. Od ukupno 226 bolesnika dnevne bolnice njih sedmero (3,0%) primljeno je na bolničko liječenje. Troje zbog mučnine, slabosti i hipotenzije, dvoje bolesnika zbog tahikardije i stenokardije, jedan zbog neurastenije, jedan zbog skrotalnog hematoma. Podjednako malen broj ranih komplikacija, recidiva i neplaniranih produžetaka liječenja bolesnika dnevne bolnice govori da su obje skupine liječene na siguran način, a probir bolesnika bio je primjeren.

Članak


USPOREDBA UČINKOVITOSTI VJEŽBA ZA STABILIZACIJU SAKROILIJAKALNIH ZGLOBOVA S NOŠENJEM POTPORNOG POJASA RADI SMANJENJA SIMPTOMA SAKROILIJAKALNE DISFUNKCIJE U TRUDNOĆI


Broj: 9-10, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Manuela Filipec, Ratko Matijević

Cilj: Odrediti i usporediti učinkovitost vježba kao vrlo važne terapijske intervencije za stabilizaciju sakroilijakalnih zglobova i potpornog pojasa kod sakroilijakalne disfunkcije u trudnoći. Metode: Randomizirana kontrolna studija koja uključuje 240 trudnica sa sakroilijakalnom disfunkcijom u trudnoći. Ispitanice su metodom slučajnog izbora podijeljene u dvije skupine po 120 u svakoj te po 40 u svakome tromjesečju. Ispitivana skupina provodila je vježbe za stabilizaciju sakroilijakalnih zglobova 3 puta na tjedan po 45 minuta, dok je kontrolna skupina nosila potporni pojas tijekom svakodnevnih aktivnosti. Nakon dva tjedna procijenjen je intenzitet boli numeričkom skalom za procjenu boli, dok je za procjenu stupnja onesposobljenosti prilikom svakodnevnih aktivnosti upotrijebljena Kvibečka skala. Rezultati: Intenzitet boli i stupanj onesposobljenosti uzrokovani sakroilijakalnom disfunkcijom rastu od početka prema kraju trudnoće. Prisutna je statistička značajnost u smanjenju intenziteta boli (P < 0,01; P < 0,05) i stupnja onesposobljenosti (P < 0,01; P < 0,05) nakon obje primijenjene intervencije. Postoji povezanost intenziteta boli i stupnja onesposobljenosti u ispitivanoj skupini (r < 0,56). Ta je skupina imala statistički značajno veće smanjenje boli i stupnja onesposobljenosti od kontrolne skupine (P < 0,05). Zaključak: Rezultati upućuju na bolju učinkovitost vježba za stabilizaciju sakroilijakalnih zglobova od nošenja potpornog pojasa kod sakroilijakalne disfunkcije u trudnoći, što naglašava ulogu fizioterapeuta kod ovog poremećaja.



Članak


PROCJENA SASTAVA TIJELA U BOLESNIKA S TIPOM 1 ŠEĆERNE BOLESTI METODOM BIOELEKTRIČNE IMPEDANCIJE


Broj: 9-10, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Janja Musulin, Maja Baretić, Vesna Šimegi-Đekić

Svrha rada. Usporediti sastav tijela bolesnika s tipom 1 dijabetesa (T1DM) i zdravih ispitanika te u bolesnika s T1DM-om analizirati sastav tijela s obzirom na dob, trajanje bolesti, regulaciju glikemije te doze inzulina. Ispitanici i ­metode. Uključen je 21 bolesnik s T1DM-om (srednje trajanje dijabetesa 13 godina, srednji HbA1c 7%). Srednja ukupna doza inzulina (TDD) bila je 50 i.j.; bazalnog 23 i.j., prandijalnog 27 i.j. Kontrolnu skupinu činilo je 14 zdravih ispitanika normalne težine. Sastav tijela analiziran je bioelektričnom impedancijom. Rezultati. Nije bilo razlike u sastavu tijela među skupinama. U bolesnika s T1DM-om nađena je pozitivna korelacija mase masti s TDD-om (r = 0,637; p < 0,05) i HbA1c (r = 0,499; p < 0,05). Bolesnici s T1DM-om podijeljeni su u podgrupe prema regulaciji glikemije: 10 zadovoljavajuća (HbA1c < 7,5%) – srednji HbA1c 6,82%, 11 nezadovoljavajuća (HbA1c > 7,5%) – srednji HbA1c 8,68%. Oni sa zadovoljavajućom regulacijom uzimali su 20 i.j. inzulina manje na dan (p = 0,035). Zaključak. U osoba s T1DM-om inzulin mijenja sastav tijela.

Članak


HRVATSKI MEDICINSKI ČASOPISI I STANDARDI DOBRE UREĐIVAČKE PRAKSE: ANALIZA UPUTA AUTORIMA


Broj: 7-8, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Lea Škorić, Jelka Petrak

Uvod. Medicinski časopisi u uputama autorima očituju se o svim ključnim pitanjima pripreme rukopisa, autorstva i odgovornosti autora, prava autora i izdavača te prava uporabe pri čemu se uredništva najčešće pridržavaju međunarodno prihvaćenih preporuka, poput preporuka ICMJE-a. Cilj je ove analize utvrditi slijede li hrvatski medicinski časopisi takve međunarodne preporuke. Metode. Analiza je u lipnju 2016. obuhvatila 38 časopisa uključenih u kategoriju „Biomedicina i zdravstvo“ na portalu Hrčak. Rezultati. Rezultati su pokazali da 60% analiziranih časopisa spominje preporuke ICMJE-a u uputama autorima. Potpisanu izjavu o autorstvu zahtijeva 47% analiziranih časopisa, pri čemu se 10 izrijekom poziva na kriterije ICMJE-a o autorstvu. Izjavu da rukopis nije prethodno objavljen, odnosno poslan drugom časopisu, zahtijeva 68% časopisa. Autori se moraju izjasniti postoji li stvarni ili potencijalni sukob interesa u 45% analiziranih časopisa. Prijenos autorskih prava na izdavača časopisa zahtijeva 45% časopisa. Zaključak. Sustavnijom primjenom preporuka glede odgovornosti autora i recenzenata te u probiru rukopisa, uredništva bi mogla povećati kvalitetu časopisa.

Članak


FLUDARABIN, CIKLOFOSFAMID I RITUKSIMAB (FCR) U LIJEČENJU BOLESNIKA S KRONIČNOM LIMFOCITNOM LEUKEMIJOM (KLL): ISKUSTVO KLINIČKOGA BOLNIČKOG CENTRA ZAGREB


Broj: 7-8, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ivan Krečak, Sandra Bašić-Kinda, Dino Dujmović, Ida Hude, Ivo Radman-Livaja, Klara Dubravčić, Koraljka Gjadrov Kuveždić, Ivana Ilić, Igor Aurer

U kliničkim je studijama kombinacija fludarabina, ciklofosfamida i rituksimaba (FCR) pokazala odlične rezultate u liječenju bolesnika s kroničnom limfocitnom leukemijom (KLL) i postala zlatni standard u prvoj liniji liječenja takvih bolesnika bez znatnijih komorbiditeta. Cilj rada bio je ispitati terapijsku djelotvornost, toksičnost i provedivost ovog protokola u svakodnevnoj kliničkoj praksi. Retrospektivno su analizirani tijek i ishodi liječenja 43-oje bolesnika s KLL-om sa Zavoda za hematologiju Klinike za unutarnje bolesti Kliničkoga bolničkog centra Zagreb. Shema primjene rituksimaba razlikovala se od one u kliničkim studijama; primjenjivan je infuzijski u dozi od 375 mg/m2 u svim ciklusima, u ukupno osam doza u prvoj, odnosno šest u kasnijim linijama liječenja. Na liječenje je odgovorilo 95% bolesnika, a 83% postignulo je kompletnu remisiju. Trogodišnje preživljenje i preživljenje bez progresije bolesti u prvoj liniji liječenja (29 bolesnika) bilo je 90 i 80%, a u kasnijim linijama 86 i 62%. Teške neutropenije zabilježene su u 46% bolesnika, a teške infekcije u 9% bolesnika. Ishodi liječenja i toksični profil u svakodnevnome kliničkom radu usporedivi su s onima iz kliničkih studija.

Članak


KVALITETA ŽIVOTA BOLESNIKA S KRONIČNOM VENSKOM INSUFICIJENCIJOM


Broj: 7-8, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ani Jolić Lončarić, Andrica Lekić, Nella Kuftinec Jolić

Cilj rada bio je utvrditi u kolikoj mjeri tegobe uzrokovane kroničnom venskom insuficijencijom (KVI) utječu na kvalitetu života bolesnika. Ispitivanje je provedeno od 1. ožujka do 30. lipnja 2016. godine na skupini od 102 pacijenta, 18,6% muškaraca i 81,3% žena čiji je medijan dobi iznosio 67 godina. Testiranim se bolesnicima prethodno postavila ­dijagnoza prema flebološkoj klasifikaciji CEAP koja uključuje kliničke znakove i simptome (C), etiologiju (E), anatomsku distribuciju (A) i patofiziologiju (P) bolesti. Kao mjerni instrument upotrijebljen je upitnik za samoprocjenu kvalitete života bolesnika s kroničnom venskom insuficijencijom (engl. Chronic Venous Insufficiency Questionnaire – CIVIQ-20) koji se sastoji od 20 pitanja kojima se ispituje kvaliteta života oboljelih testiranjem osjećaja boli, fizičkog, psihičkog i socijalnog funkcioniranja pogođenih osoba. 50% ispitanika imalo je na nogama promjene srednje teškog stupnja bolesti (C2 – C3). Deskriptivnim statističkim metodama opisani su rezultati. Rezultati globalnog indeksnog zbroja (engl. Global Index Score – GIS) upozorili su na znatan utjecaj KVI na biopsihofizičko i socijalno funkcioniranje bolesnika te da je kvaliteta života žena znatno niža u odnosu prema muškarcima (t = 3,98; p < 0,001). Također je uočeno da osobe koje imaju viši GIS imaju i teži stupanj bolesti određen prema kriterijima CEAP-a (Spearmanov r = 0,44; p < 0,001).

Članak


VAŽNOST NEZADOVOLJSTVA TIJELOM U RANOJ I KASNOJ ADOLESCENCIJI


Broj: 5-6, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Inja Erceg, Gordana Kuterovac Jagodić

Važnost slike tijela odnosi se na važnost koju osoba pridaje svojemu tjelesnom izgledu i, uz nezadovoljstvo tijelom kao subjektivnu negativnu procjenu vlastitoga tjelesnog izgleda, dijelova tijela ili tjelesnih karakteristika, snažan je rizični čimbenik razvoja poremećaja hranjenja. Cilj istraživanja bio je ispitati spolne i dobne razlike, odnosno razlike između djevojaka i mladića u ranoj i kasnoj adolescenciji, u nezadovoljstvu tijelom i važnosti slike tijela te njihovim aspektima. 1056 učenica i učenika 5., 6. i 7. razreda osnovnih (M = 12,21; SD = .95) te 3. i 4. razreda srednjih škola (M = 17,15; SD = .60) ispunilo je dvije ljestvice prevedene i prilagođene verzije Inventara slike tijela i promjene tjelesnog izgleda (Ricciardelli i McCabe, 2002). Nezadovoljstvo tijelom i različitim aspektima tjelesnog izgleda općenito je veće kod djevojaka nego u mladića te u kasnoj nego u ranoj adolescenciji kod adolescenata obaju spolova. Slika tijela u ranoj je adolescenciji važnija mladićima, a u kasnoj djevojkama, dok je čvrstoća mišića i u ranoj i u kasnoj adolescenciji važnija mladićima.

Članak


USPOREDBA POJAVNOSTI HIPERURICEMIJE I GIHTA NA OTOKU KORČULI I OTOKU VISU S GRADOM SPLITOM I NJEGOVOM OKOLICOM


Broj: 5-6, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Iris Jerončić Tomić, Shelly Pranić, Rosanda Mulić, Ozren Polašek

Giht (ulozi) primjer je povezanosti životnih navika i pobola. 19. je stoljeće „zlatni vijek“ za ovu bolest, simbol bogatstva. U projektu 10.001 Dalmatinac proučavana je mokraćna kiselina kod populacije Korčule i Visa, a rezultat je nalaz gena SLC2A9. U istraživanjima interakcije genetskih varijanta gena i prehrambenih navika rezultati upućuju na to da u muškaraca imamo latentnu bolest koja u manjem postotku prelazi u manifestnu. Kod žena obrazac govori o velikim promjenama metabolizma mokraćne kiseline u menopauzi. Učestalost hiperuricemije veća je od one u stanovništvu obale, povećava se u dobi oko 50 godina. Porast učestalosti kod žena uočen je u vrlo starim dobnim skupinama. Istraživanja načina života i nasljednih osobina navode na razmatranje genetskog profila kao važne odrednice ustroja zdravstvenog ­sustava u tim sredinama. Kreiranje lokalne zdravstvene politike trebalo bi uključiti spoznaje o genetskom profilu i lokalne uvjete, bez jedne politike za sve populacije.

Članak


INDIKACIJSKE SMJERNICE ZA FETALNU EHOKARDIOGRAFIJU I NJIHOV UTJECAJ NA PRENATALNU DIJAGNOZU SRČANE BOLESTI


Broj: 5-6, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Rea Levicki, Slavica Sović, Ivan Malčić

Deskriptivno istraživanje: Indikacijske smjernice za fetalnu ehokardiografiju i njihov utjecaj na prenatalnu ­dijagnozu srčane bolesti. Cilj: Istražiti povezanost glavnih indikacija za fetalnu ehokardiografiju (FE) zbog kojih su trud­nice upućene na pregled s konačnim nalazom. Hipoteza: Prirođene srčane grješke (PSG) najčešće su prirođene anomalije koje se kod trudnica s određenim indikacijama, rizičnima za njihov nastanak, uspješno otkrivaju fetalnim ehokardiografskim pregledom. To omogućava njihovo rano zbrinjavanje, a time se smanjuju morbiditet i mortalitet novorođenčadi sa srčanim bolestima te se pozitivno utječe na krivulju perinatalnog mortaliteta. Pridržavanjem propisanih indikacija povećala bi se ukupna učinkovitost FE-a i smanjio broj negativnih nalaza. Rezultati: Istraživanje je rađeno na uzorku od 1374 trud­nice, odnosno 1380 trudnoća, koje su pregledane u Fetalnoj kardiološkoj ambulanti Kliničkoga bolničkog centra Zagreb u razdoblju od 3 godine (1. 1. 2012. do 1. 1. 2015.). Većinu indikacija određivali su opstetričari, dio su uputili reumatolozi, genetičari ili drugi supspecijalisti, dok je dio trudnica tražio pregled prema vlastitoj želji. Prenatalno je srčana bolest otkrivena u 14,2% pregledanih fetusa (196/1380) od čega: ventrikularni septalni defekt (VSD) u 25%, kompleksne PSG u 15,3%, aritmije u 14,79%, kardiomiopatije (KMP) u 10,71%, koarktacija aorte (CoA) u 7,65%, aortalna valvularna stenoza (AVS) u 6,12%, bikuspidalna aortalna valvula (BAV) u 3,06%, ostalo u 16,83%. Patološki je nalaz puno češći kod žena koje su poslane na pregled s propisanom određenom indikacijom nego u onih koje su došle na pregled rutinski ili prema vlastitoj želji. Zaključak: Fetalna ehokardiografija dijagnostički je najučinkovitija ako se pridržavamo propisanih indikacija koje pobuđuju sumnju na primarnu srčanu bolest (PSG u obitelji, aritmije, KMP), neke sindromne bolesti fetusa, dijabetes ­melitus ili gestacijski dijabetes te sistemske bolesti vezivnog tkiva majke (pozitivna specifična protutijela).

Članak


PRIJELOMI DISTALNOG RADIJUSA U DJECE – UZROCI I MJESTA NASTANKA


Broj: 3-4, 2017;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Abdulah Chouehne, Selena Ćurković, Dino Papeš, Marko Bogović, Tomislav Luetić, Stanko Ćavar, Damir Halužan, Marija Mihić Surić

Prijelomi distalnog dijela radijusa najčešći su prijelomi u djece i čine oko 25% svih prijeloma. Glavni mehanizam nastanka je pad na ispruženu ruku. Ovi prijelomi najčešće nastaju kao posljedica nesretnih slučajeva, a rjeđe zbog ozljeda i patoloških stanja. U ovom retrospektivnom istraživanju analizirali smo 182 bolnički liječena prijeloma distalnog radijusa, od čega 61 (29,8%) otpada na epifizeolize. Uzroci su podijeljeni u tri skupine: pad 124 (68,1%), ozljeda u prometu 50 (27,5%) i udarac 8 (4,4%). Padovi najčešće nastaju tijekom igre ili sporta – 72 (39,6%), a prometne ozljede tijekom vožnje bicikla – 30 (52%) i koturaljki – 25 (43%). Djeca su se najčešće ozljeđivala na mjestima sportske i rekreacijske aktivnosti – 115 (63%), na ulici 38 (21%) te u školi 16 (9%). U naše djece najveća je pojavnost prijeloma distalnog radijusa tijekom sportskih i rekreacijskih aktivnosti, a najmanja u školi i kod kuće.

Članak