DJECA S OZLJEDAMA LIJEČENA U BOLNIČKIM AMBULANTAMA HITNOG PRIJMA


Broj: 11-12, 2012;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Julije Meštrović, Pjer Milunović, Ana Skelin, Robert Čarija, Tatjana Čatipović, Marija Meštrović, Aida Mujkić

Svrha ovog rada bila je utvrditi učestalost ozljeda u djece pregledane u hitnoj službi Kliničkoga bolničkog centra Split, a zatim odrediti mehanizme kojima su te ozljede nastale, kao i vrstu i težinu ozljeda. Prikupljeni su podaci o djeci koja su u razdoblju od siječnja do srpnja 2009. pregledana u Kliničkome bolničkom centru Split zbog ozljeda. Za svako dijete upisani su ovi pokazatelji: dob, spol, anatomska raspodjela ozljeda, mehanizam, Injury Severity Score (ISS), kao i potreba za prijmom u bolnicu ili jedinicu intenzivnog liječenja djece (JILD). Za određivanje statističke značajnosti rezultata korišteni su hi-kvadrat i Mann-Whitneyev test. Među ozlijeđenom djecom bilo je više dječaka (65,6%). Najviše ozlijeđenih bilo je u dobnoj skupini od 13 do 18 godina. Od 3221 djeteta pregledanog u hitnoj službi 96% imalo je lakše ozljede (ISS<10), a 3,7% njih bilo je hospitalizirano. Udovi su bili najčešće ozlijeđeni (67,1%), a pad je uzrokovao ozljedu u 71,3% djece. Djeci ozlijeđenoj u prometnim nesrećama hospitalizacija je bila potrebna mnogo češće (25%) nego onoj koja su ozljedu zadobila bilo kojim drugim mehanizmom. Prometne nesreće bile su najčešće u starijoj dobnoj skupini. Većina žrtava bili su putnici u automobilu, a većini ozlijeđenih u prometnoj nesreći vodeća ozlijeđena regija tijela bila je glava. Djeca s ozljedom glave i ona ozlijeđena u prometnoj nesreći bila su češće hospitalizirana i primljena u JILD od ostale djece. Zaključujemo da su udovi najčešće ozlijeđena regija tijela u djece pregledane u hitnoj službi, a najučestaliji mehanizam ozljeda je pad. Međutim najteže su ozljede glave, a većinom su posljedica prometnih nesreća. Ovi su podaci važni za programe prevencije ozljeda u zajednici.



Članak


PSIHOLOŠKA PRILAGODBA NA KRONIČNI STRES RODITELJA DJECE S INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA


Broj: 11-12, 2012;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Mladenka Vukojević, Dragica Grbavac, Božo Petrov, Mario Kordić

Cilj rada: Istražiti razlikuju li se majke i očevi djece s intelektualnim teškoćama, koja se liječe u Službi za psihofiziološke i govorne poteškoće Doma zdravlja u Mostaru, Centru za djecu s posebnim potrebama »Marija naša nada« u Širokom Brijegu te Centru »Nazaret« u Mostaru, u zaštitnim čimbenicima (suočavanje sa stresom, crte ličnosti i kvaliteta braka) i prilagodbi (izraženost psihičkih i tjelesnih simptoma te ugodnog i neugodnog raspoloženja). Ispitanici i metode: U istraživanju je sudjelovalo 30 bračnih parova, 30 majki i 30 očeva, roditelja djece s intelektualnim teškoćama, koja se liječe u Službi za psihofiziološke i govorne poteškoće Doma zdravlja u Mostaru, Centru za djecu s posebnim potrebama »Marija naša nada« u Širokom Brijegu te Centru »Nazaret« u Mostaru. Materijali su uručeni roditeljima prilikom dolaska djeteta na kontrolni pregled defektologu. Istraživanje je provedeno u razdoblju od 1. 9. 2010. do 1. 5. 2011. godine. U istraživanju je upotrijebljena anketa koja se sastojala od pet upitnika: standardizirani Upitnik suočavanja sa stresom, standardizirani Upitnik izraženosti subjektivnih zdravstvenih simptoma, standardizirani Upitnik kvalitete braka, standardizirani Upitnik ljestvice raspoloženja i Upitnik petofaktorskog modela ličnosti. Istraživanje je bilo anonimno. Prikupljeni su podaci testirani odgovarajućim statističkim metodama. Rezultati: Majke učestalije (P=0,005) i intenzivnije (P=0,005) doživljavaju subjektivne zdravstvene simptome nego očevi. Majke učestalije (P=0,043) i intenzivnije (P=0,033) doživljavaju gastrointestinalne simptome nego očevi. Sklonije su i učestalim (P=0,000) i intenzivnijim (P=0,001) pseudoneurološkim simptomima. Simptomi gripe su učestaliji (P=0,008) i intenzivniji (P=0,005) kod majki. Nisu pronađene statistički značajne razlike u učestalosti i intenzitetu muskuloskeletnih i alergijskih simptoma. Očevi su emotivno stabilniji od majki (P=0,000). U ostalim zaštitnim čimbenicima (model ličnosti, suočavanje sa stresom i kvaliteta braka) nisu pronađene statistički značajne razlike. Nije pronađena statistički značajna razlika u mjerama prilagodbe (ljestvica raspoloženja). Zaključak: S obzirom na mjere prilagodbe, majke i očevi djece s intelektualnim teškoćama razlikuju se u ukupnoj učestalosti i intenzitetu subjektivnih zdravstvenih simptoma. Ovdje se posebno ističu gastrointestinalni, pseudoneurološki simptomi i simptomi gripe. U pogledu zaštitnih čimbenika očevi su emocionalno stabilniji od majki.



Članak


KAPILARNI HEMANGIOM TESTISA, PRIKAZ DVANAESTOGODIŠNJEG BOLESNIKA


Broj: 11-12, 2012;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Anko Antabak, Dražen Jelašić, Tomislav Luetić, Matej Andabak, Stanko Ćavar, Klara Čogelja, Marko Bogović

Kapilarni hemangiom testisa iznimno je rijedak tumor. Prikazujemo slučaj testikularnog hemangioma u namjeri da skrenemo pozornost na rijetke benigne neoplazme i poštednu kirurgiju testisa zahvaćenog tumorom. Bolesnik je dvanaestogodišnji dječak, koji se prezentirao vodenom kilom i palpabilnim tumorom lijevog testisa. Ultrazvuk skrotuma i testisa pokazuje varikokelu II. stupnja, manji izljev u lijevom skrotumu te hipoehogenu zonu lijevog testisa veličine 5 mm u promjeru. Razina tumorskih markera u serumu (alfa-fetoproteina i beta-korionskoga gonadotropina) bila je u granicama referentnih vrijednosti. Intraoperativno je načinjena biopsija, a brza histološka analiza (na smrznutom preparatu) pokazuje kapilarni hemangiom. Potom je tumor potpuno odstranjen, a testis sačuvan. Klinički, ultrazvučnim nalazom i nalazom magnetske rezonancije hemangiomi se ne razlikuju od malignih solidnih tumora testisa. Intraoperacijska brza patohistološka dijagnoza određuje opsežnost kirurškog zahvata. Enukleacija hemangioma u zdravo tkivo testisa siguran je i opravdan kirurški zahvat.



Članak


KARCINOSARKOM SIGMOIDNOGA DEBELOG CRIJEVA S MIKROPAPILARNOM SLIKOM: PRIKAZ BOLESNICE


Broj: 11-12, 2012;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Zoran Jukić, Monika Ulamec, Hrvoje Čupić, Petar Kirac, Emil Štajduhar, Božo Krušlin

Karcinosarkomi su rijetki maligni tumori s mezenhimalnom i epitelnom diferencijacijom. Najčešće su sijelo glava i vrat, a svega nekoliko slučajeva opisano je u debelom crijevu, s vrlo agresivnim tijekom. Mikropapilarna varijanta karcinoma također vrlo rijetko nastaje u crijevu i povezana je s lošom prognozom. Opisujemo neuobičajeni slučaj karcinosarkoma sigmoidnog kolona s mikropapilarnom diferencijacijom, kod 83-godišnje žene. Tumor je bio promjera do 3,8 cm, mikroskopski se sastojao od žljezdolikih struktura, mikropapilarnih formacija sa psamomskim tjelešcima i solidnih područja koja su uglavnom građena od vretenastih stanica, a žarišno pokazuju hrskavičnu diferencijaciju. Žljezdana i mikropapilarna komponenta imunohistokemijski su pozitivne na epitelni membranski antigen i citokeratin, a mezenhimalna komponenta pozitivna je na vimentin. Tumor je infiltrirao cijelu debljinu stijenke crijeva sa širenjem u okolno masno tkivo. Metastaze u limfnim čvorovima sastojale su se samo od žljezdane komponente. Prema našim saznanjima ovo je prvi takav slučaj opisan u literaturi.



Članak


KAKO POBOLJŠATI TRANSFUZIJSKO LIJEČENJE BOLESNIKA PODVRGNUTIH UGRADNJI TOTALNIH ENDOPROTEZA KUKA I KOLJENA?


Broj: 11-12, 2012;
Rubrika: Lijekovi i metode

Autori: Dagmar Oberhofer, Kata Šakić, Saša Janković, Dinko Tonković, Goran Vrgoč

Operacije ugradnje totalnih endoproteza (TEP) kuka i koljena praćene su znatnim gubitkom krvi, što često zahtijeva transfuziju homologne (od davaoca) ili autologne (vlastite) krvi. S obzirom na rizike od transfuzije homologne krvi, cijenu krvnih pripravaka i elektivnu vrstu zahvata, u novije se vrijeme ističe važnost alternativnih postupaka kako bi se smanjila upotreba homologne krvi. U istraživanju smo prospektivno dokumentirali perioperacijski gubitak krvi i potrošnju krvnih pripravaka kod 65 konsekutivnih bolesnika podvrgnutih primarnim operacijama ugradnje TEP-a kuka (n=30) i koljena (n=35) u našoj ustanovi bez primjene metoda davanja autologne krvi. Ukupni gubitak krvi kod TEP-a kuka (1329,7±364,8 ml) i koljena (1427,3±660,4 ml) bio je u skladu s podacima u literaturi i bez značajne razlike između dvije skupine bolesnika. Međutim postotak bolesnika koji su primili homolognu krv (63,3% kod TEP-a kuka i 82,6% kod TEP-a koljena) bio je znatno veći nego kod sličnih bolesnika u novijim studijama. U radu su navedeni najvažniji postupci za smanjenje transfuzije homologne krvi koji uključuju protokol za perioperacijsko vođenje bolesnika, definiranje vrijednosti hemoglobina kao transfusion triggera, korekciju preoperacijske anemije intravenskim preparatima željeza, upotrebu jedne ili više metoda davanja autologne krvi, primjenu antifibrinolitika (traneksamična kiselina) i/ili druge komplementarne postupke. Na osnovi podataka o efikasnosti pojedinih metoda smatramo da rutinska upotreba krvnih produkata kod operacija TEP-a kuka i koljena nije opravdana ni izvan specijalnih ustanova i klinika za ortopediju.



Članak


MEMBRANSKI GLOMERULONEFRITIS – NOVOSTI U PATOGENEZI I LIJEČENJU


Broj: 11-12, 2012;
Rubrika: Pregledi

Autori: Ivica Horvatić, Krešimir Galešić

Membranski glomerulonefritis jedan je od najčešćih uzroka nefrotskog sindroma u odraslih osoba. Obilježen je varijabilnim kliničkim tijekom, u kojem se u nekih bolesnika sporo razvija zatajenje bubrega, dok drugi ulaze u spontanu remisiju. Cilj je ovoga preglednog članka osvrt na novosti koje su posljednjih godina nađene u patogenezi i liječenju ove bolesti u ljudi. Posljednjih godina otkriveni su ciljni podocitni autoantigeni koji su odgovorni za stvaranje autoprotutijela i imunih kompleksa in situ: neutralna endopeptidaza, M-tip receptora za fosfolipazu A2, superoksid-dismutaza 2, aldoza-reduktaza i a-enolaza. Pretpostavlja se da će otkrića ovih antigena pomoći u razlikovanju primarnog od sekundarnoga membranskoga glomerulonefritisa, predviđanju remisije i/ili relapsa bolesti, kao i specifičnijem liječenju bolesti. Posljednjih godina u liječenju bolesti provedene su pilot-studije u kojima su prvi put pokazani pozitivni terapijski učinci ACTH, rituksimaba i takrolimusa.



Članak


VESTIBULARNI NEURONITIS: PATOFIZIOLOGIJA, DIJAGNOZA I LIJEČENJE


Broj: 11-12, 2012;
Rubrika: Pregledi

Autori: Dinka Žaper, Ivan Adamec, Tereza Gabelić, Magdalena Krbot, Velimir Išgum, Sanja Hajnšek, Mario Habek

Vestibularni neuritis (VN) jedan je od najčešćih perifernih uzroka vrtoglavice. Kalorimetrijsko ispitivanje vestibularnog organa zlatni je standard u dijagnostici VN-a. Ipak, novija istraživanja ističu praktičnost primjene kliničkih testova koji se izvode uz krevet bolesnika, a usporedivi su s osjetljivosti i specifičnosti u odnosu prema zlatnom standardu. Riječ je o »head thrust«, »head heave«, »head shake« i vibracijskom testu. Osim kalorimetrijskog testiranja kao zlatnog standarda u dijagnostici VN-a, vestibularni evocirani miogeni potencijali (VEMP) mogu razlikovati oštećenje gornje i donje grane vestibularnog živca, ali i periferno od centralnog oštećenja. Unatoč tomu što je u liječenju VN-a već dugo ustaljena primjena glukokortikoida, novija istraživanja opravdanost njihove upotrebe dovode u pitanje, a s druge se strane naglašava važnost fizikalne rehabilitacije. U ovome preglednom članku bit će iznesene najnovije spoznaje o patofiziologiji, dijagnostici i liječenju bolesnika s VN-om.



Članak


HUNTINGTONOVA BOLEST


Broj: 11-12, 2012;
Rubrika: Pregledi

Autori: Ivana Pogledić, Maja Relja

Huntingtonova bolest i/ili koreja (HD) autosomno je dominantna neurodegenerativna bolest koja nikada ne preskače generacije. Prvi ju je opisao George Huntington 1872. godine. Prevalencija u svijetu je 8–10 na 100 000 stanovnika, dok je u nas objavljeno 4,46 na 100 000 stanovnika. Započinje uglavnom između 30. i 50. godine života i završava smrtno za 15–20 godina. Bolest je to ponavljanja tripleta CAG, a karakterizira ju ekspanzija poliglutaminskog slijeda. Broj trinukleotidnih CAG-ponavljanja negativno korelira s dobi javljanja prvih simptoma, kao i s težinom kliničke slike. Za sada ne postoji selektivna terapija Huntingtonove koreje, a kao simptomatsko liječenje najdjelotvorniji su blokatori dopamina.



Članak


SMJERNICE HRVATSKOG DRUŠTVA ZA HEMATOLOGIJU I TRANSFUZIJSKU MEDICINU U DIJAGNOSTIČKO-TERAPIJSKOM POSTUPKU ZA TROMBOCITOPENIJU IZAZVANU HEPARINOM (HIT)


Broj: 9-10, 2012;
Rubrika: Smjernice

Autori: Bojana Bošnjak, Marlena Čuljak-Aleksić, Koraljka Gojčeta, Branka Golubić-Ćepulić, Željko Debeljak, Javorka Dodig, Višnja Kogler-Majerić, Jasna Mesarić, Ana Peraica-Planinc, Meri Prinčić, Bojan Rode, Boško Skorić, Vladimir Stančić, Višnjica Suvić-Križanić, Deana Šturm, Maja Tomičić

Trombocitopenija izazvana heparinom (HIT) teška je nuspojava heparinske terapije. U posljednjih desetak godina ovaj kliničkopatološki sindrom u središtu je interesa primarno zbog teških tromboembolijskih komplikacija, koje mogu imati i smrtni ishod. Znatno poboljšanje u liječenju HIT-a, postignuto je primjenom direktnih inhibitora trombina u zamjenu za heparin, a laboratorijsko ispitivanje antiheparinskih protutijela znatno je unaprijedilo dijagnostiku HIT-a. Uvođenje smjernica za dijagnostičko-terapijski postupak za HIT ima znatan učinak na kvalitetu liječenja bolesnika. Godine 2008. u Republici Hrvatskoj (RH) pokrenut je niz aktivnosti u cilju uspostavljanja smjernica za HIT, temeljenih na britanskim preporukama za dijagnostiku i liječenje trombocitopenije izazvane heparinom iz 2006. godine. Tijekom 2008/09. godine uvedeni su novi testovi za antiheparinska protutijela, algoritam laboratorijskog ispitivanja i obrazac za kliničku procjenu HIT-a te izobrazba transfuziologa i kliničara. U siječnju 2010. godine na stručnom sastanku Hrvatskog društva za hematologiju i transfuzijsku medicinu (HDHTM), nakon evaluacije rezultata jednogodišnje primjene preporuka osnovana je radna skupina za donošenje smjernica HDHTM-a za HIT. Nakon usuglašavanja i javne rasprave smjernice su prihvaćene u svibnju 2011. godine.



Članak


KLINIČKE SMJERNICE ZA DIJAGNOSTIKU, LIJEČENJE I PRAĆENJE BOLESNIKA S NEINVAZIVNIM RAKOM DOJKE


Broj: 9-10, 2012;
Rubrika: Smjernice

Autori: Zoran Brnić, Boris Brkljačić, Ivan Drinković, Jasminka Jakić-Razumović, Ika Kardum-Skelin, Zdenko Krajina, Marko Margaritoni, Marija Strnad, Božena Šarčević, Snježana Tomić, Rado Žic

Rak dojke najčešća je maligna bolest u žena. Ranom dijagnostikom i sve uspješnijim liječenjem invazivnog raka dojke postignut je značajan pad mortaliteta, produljenje preživljenja i poboljšanje kvalitete života bolesnica. Postupak s neinvazivnim rakom dojke međutim povezan je s nekim dvojbama i sviješću o problemu predijagnosticiranja i pretjeranog liječenja nekih bolesnica. U tekstu koji slijedi multidisciplinarni tim stručnjaka donosi prve hrvatske smjernice čija je svrha standardizacija i optimalizacija kriterija i postupaka dijagnostike, liječenja i praćenja bolesnica s neinvazivnim rakom dojke u Republici Hrvatskoj.



Članak