REZULTATI LIJEČENJA PRIJELOMA POTKOLJENICE U DJECE

Anko Antabak, Tomislav Luetić, Stanko Ćavar, Slavko Davila, Marko Bogović, Stipe Batinica

Prijelomi dijafize obiju kosti potkoljenice najčešći su prijelomi donjih ekstremiteta i čine oko 15% svih prijeloma dugih kostiju u djece. To su većinom nestabilni prijelomi, teški za repoziciju i retenciju ulomaka, a postupak njihova liječenja nije posve usuglašen. U radu se analiziraju kasni rezultati liječenja 234-ero djece s prijelomima dijafize kostiju potkoljenice, ovisno o načinu liječenja (operacijska i konzervativna metoda). Otvoreni prijelom imala su 23 bolesnika, što čini 9,8% od ukupnog broja. U 194 bolesnika primijenili smo konzervativne metode, dok smo u njih 40 primijenili neke od operacijskih metoda liječenja. Najčešća korištena operacijska metoda bila je zatvorena repozicija ulomaka, na ekstenzijskom stolu i perkutana elastična stabilna intramedularna osteosinteza titanskim žicama. Za procjenu uspješnosti liječenja mjerene su zaostale kutne deformacije i razlike dužine zdrave i liječene noge. Sekundarni pomak ulomaka nakon započetoga konzervativnog liječenja, imala su 32 djeteta, što čini 15,2% od ukupnog broja konzervativno liječenih. Ukupno je 80-ero djece imalo zaostalu kutnu deformaciju liječene noge, njih 68 (35,0%) liječeno je konzervativno, a 12-ero (30,0%) operacijski. Bez razlike u dužini bolesne i zdrave noge bilo je 131 (67,5%) konzervativno liječeno dijete i 29-ero (72,5%) operacijski liječene djece. Ove razlike nisu statistički značajne. Rezultati liječenja ovih prijeloma u naše djece i autora sa sličnim serijama potvrđuju da nema statistički značajne razlike kasnih učinaka ovisno o načinu liječenja.

Diaphyseal fractures of both lower leg bones are the most common fractures of lower extremities, and account for about 15% of all fractures of long bones in children. These fractures are usully unstabilae, difficult to reposition, and retention of the fragments, and the process of their treatment is not fully compliant. The paper analyzes the late results of treating 234 children with tibial fractures, depending on the method of treatment (surgical and conservative method). Twenty-three children had open fractures (9.8%). Nonsurgical method was used in the treatment of 194 children, and surgical in 40 children. The most frequent surgical method was closed reposition of the fragments, and percutaneous elastic stable intramedullary nailing with titanium wires. The success of the treatment was measured: residual angular deformities and difference in length beetwen treated and healthy leg. Secondary displacement of fragments after primary conservative treatment was found in 32 children. Angular deformities of the treated tibia was seen in 80 children, 68 (35.0%) treated conservatively and 12 (30.0%) surgically. In 131 (67.5%) conservatively treated and 29 (72.5%) surgically treated children there were no differences in the length of sick and healthy leg. Results of treatment in our children confirmed that there were no statistically significant differences in late effects depending on treatment methods.