PRIJELOMI KOSTIJU ŠAKE U DJECE – OKOLNOSTI I UZROCI NASTANKA


Broj: 9-10, 2015;
Rubrika: Pregledi

Autori: Anko Antabak, Branimir Barišić, Matej Andabak, Dino Papeš, Ivan Romić, Nino Fuchs, Tomislav Luetić

Šaka je izrazito izložena raznim opterećenjima i ozljedama u svakodnevnim poslovima i aktivnostima pa su stoga i prijelomi kostiju u području šake prilično česte ozljede. Pretežiti mehanizam nastanka ove ozljede jest izravni udarac u šaku. Visoka pojavnost prijeloma opravdava propitivanje o mogućoj prevenciji nastanka. Preventivna postupanja moguća su jedino uz poznavanje uzroka i okolnosti nastanka prijeloma. Cilj je ovog rada analizirati okolnosti nastanka i kritična mjesta nastanka prijeloma kostiju šake prema dobnim skupinama. U radu je analizirano 274-ero djece liječene u KBC-u Zagreb s prijelomima šake od 2006. do 2014. godine. U studiji je analizirano 76 djevojčica (28%) i 198 dječaka (72%). Prosječna dob djece iznosila je 11,9 godina. Najviše ozlijeđenih bilo je u dobi od 10 do 13 godina. Na prijelome falangi prstiju otpadalo je 80%, metakarpalnih kostiju 17% te svega 3% na prijelome karpalnih kostiju. Najčešće su se ozljede događale na rekreacijskome mjestu (41%), zatim kod kuće (37%), u školi ili vrtiću (18%) te na ulici ili cesti (4%). Način nastanka ozljede uglavnom je izravni udarac u šaku (76%). U 24% djece uzrok ozljede je bio pad. Sportske su aktivnosti najvažniji uzrok nastanka ozljede kostiju šake u dječjoj populaciji. Izravni udarci u šaku u toku sporta glavni su mehanizam nastanka ozljede. I dječaci i djevojčice najviše stradavaju u dobi od 10 do 13 godina pa je to dobna skupina u kojoj je potrebno najviše djelovati. Preventivno djelovanje potrebno je usmjeriti na ozljede nastale u parkovima, školi i sportskim aktivnostima.



Članak


SUBUNGVALNA EGZOSTOZA PALCA STOPALA – PRIKAZ OSMOGODIŠNJE DJEVOJČICE


Broj: 7-8, 2015;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Anko Antabak, Tomislav Đapić, Sven Seiwerth, Dino Papeš, Robert Karlo, Tomislav Luetić

Subungvalna egzostoza (SE) osteokartilaginozni je benigni tumor distalne falange prsta. Većinom je lokaliziran na palcu stopala, puno rjeđe na drugim prstima. SE se pojavljuje u oba spola, u pravilu u drugom i trećem desetljeću života, a vrlo rijetko u djece mlađe od osam godina. U radu je prikazana osmogodišnja djevojčica sa subungvalnom egzostozom distalne falange palca desnog stopala. Prezentirala se postupnim rastom bezbolnog, subungvalno smještenoga tvrdog čvora palca desnog stopala, veličine 12 mm u promjeru. Na rendgenogramu stopala koštani izdanak raste iz terminalne falange palca desnog stopala, bez lokalne reakcije periosta. Tumor je kirurški odstranjen pristupom kroz ležište nokta. Histopatološka analiza potvrđuje da se radi o SE-u. Poslijeoperativno u deset mjeseci nije zamijećen recidiv.



Članak


PRIJELOM KLAVIKULE U DJECE – OKOLNOSTI I UZROCI NASTANKA


Broj: 5-6, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Nikša Matković, Dino Papeš, Robert Karlo, Ivan Romić, Nino Fuchs, Miroslav Mađarić, Marina Stilinović, Lana Stanić, Tomislav Luetić

Prijelomi ključne kosti u djece dva su puta češći nego u odraslih i čine 10 – 15% svih prijeloma dječje dobi. Velika pojavnost ovog prijeloma opravdava propitivanja o okolnostima i uzrocima nastanka, odnosno lokacijama na kojima se djeca ozljeđuju. U radu se analizira 256-ero djece s prijelomom klavikule liječene u razdoblju od 2008. do 2013. godine. Način, uzrok i mjesto ozljede kodirani su MKB-10 klasifikacijom s pomoću šifara vanjskih uzroka pobola. Prema okolnostima, svi prijelomi klavikule nastali su u okolnostima nenamjernog ozljeđivanja. Vanjski uzroci pripadaju jednoj od dvije podskupine: šifre (V01-V99) ozljede u prometu ili šifre (W00-X59) nezgode i nesreće. U prometu je prijelome zadobilo 24-ero (9,4%), a u nezgodama 232-je (90,6%) djece. Od prijeloma nastalih nezgodom u 204-ero djece prijelom je izazvan padom (W00-W19), 123-je njih palo je u razini, a 81 dijete s visine. Izravni udarac druge osobe ili udarac tupim predmetom bili su uzrok prijelomu kod 28-ero djece. Prema mjestu na kojem su prijelomi nastali, dominiraju ozljede zadobivene kod kuće, zatim na ulici pa ozljede na rekreacijskome mjestu, a najmanju skupinu čine ozljede u školi ili vrtiću. Bicikl je uzrok nastanka prijeloma ključne kosti u 48-ero djece i čini 18,7% svih prijeloma klavikule u naše djece. Od 256-ero djece njih 47-ero (18,4%) prijelom je zadobilo u sportskim aktivnostima: na nogometu 30-ero, na borilačkim sportovima (hrvanje, judo, karate) 10-ero, na hokeju troje, na košarci i gimnastici po dvoje djece. Predškolska djeca najčešće se ozljeđuju dok se za njih doma skrbe roditelji. Školska su djeca za trajanja škole primjereno zaštićena, a izvan škole i dalje često stradavaju u prometu i sportskim aktivnostima. U adolescenata najčešće su ozljede u prometu i na cesti (vožnja bicikla), slijede sportske, a ozljede kod kuće tek sporadično.



Članak


PRIJELOM PALČANE KOSTI U DJECE – OKOLNOSTI I UZROCI NASTANKA


Broj: 3-4, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Lana Stanić, Nikša Matković, Dino Papeš, Ivan Romić, Nino Fuchs, Tomislav Luetić

Izoliran ili zajedno s ulnom, prijelom palčane kosti jedan je od najčešćih prijeloma dječje dobi. Pretežiti mehanizam nastanka ove ozljede jest pad na ispruženu ruku. Visoka pojavnost prijeloma opravdava propitivanje o mogućoj prevenciji nastanka. Preventivna postupanja moguća su jedino uz poznavanje uzroka i okolnosti nastanka prijeloma. Cilj je ovog rada analizirati okolnosti nastanka i kritična mjesta nastanka prijeloma palčane kosti po dobnim skupinama. U radu je analizirano 201 dijete liječeno u KBC-u Zagreb s prijelomom palčane kosti, u periodu od 2011. do 2013. U studiji je analizirano 85 djevojčica (42,3%) i 116 dječaka (57,7%). Prosječna dob djece iznosila je 9,6 godina. Najčešće je prijelom u distalnom dijelu (79,1%) palčane kosti. Mjesta gdje su djeca stradala bila su: park, kamp i plaža (24,9% djece), igralište, klizalište i bazeni (23,9%), škola, vrtić ili jaslice (20,9%), kod kuće i oko kuće (17,9%), na ulici (11,4%) te u trgovini ili hotelu (0,9%). Dječaci stradavaju najviše na igralištima, klizanju i na bazenima (37,1% dječaka), dok djevojčice najviše stradavaju u parkovima, kampovima i na plažama (42,4% djevojčica). Način nastanka ozljede uglavnom je pad (49,3%) koji je najčešće nastao klizanjem i koturaljkanjem (rolanjem) (32,3% svih padova). U 20,4% djece uzrok ozljede su guranje i udarac. Najmanji postotak (9,5%) djece ozlijeđen je u prometu i to vozeći bicikl. Sportske su aktivnosti uzrok nastanka ozljede u 53,7% slučajeva. One su najvažniji uzrok nastanka ozljede palčane kosti u dječjoj populaciji i padovi u toku sporta glavni su mehanizam nastanka ozljede. Dječaci najviše stradavaju u dobi od 12 godina, a djevojčice u dobi od 10 godina pa su to dobne skupine u kojima je potrebno najviše djelovati. Preventivno djelovanje potrebno je usmjeriti na ozljede nastale u parkovima, školi i sportskim aktivnostima.



Članak


LIJEČENJE EMPIJEMA PRSIŠTA U DJECE


Broj: 1-2, 2013;
Rubrika: Lijekovi i metode

Autori: Anko Antabak, Dorian Tješić-Drinković, Tomislav Luetić, Stanko Ćavar, Marko Bogović, Ranka Štern Padovan, Matej Andabak

Empijem prsišta nakupljanje je infektivne tekućine u pleuralnom prostoru, a najčešće nastane kao komplikacija bakterijske pneumonije u djece. Bolest ima ubrzan tijek i često već nakon nekoliko dana unatoč antibiotskom liječenju ulazi u stadij kada je nužno kirurško liječenje. Nema općeprihvaćenog stajališta kada i koju od kirurških metoda treba primijeniti. Te razlike u liječenju empijema prsišta osobito su izražene u djece. Unatoč razlikama u procjeni faze bolesti i optimalne metode liječenja krajnji su ishodi uglavnom dobri. U radu se analiziraju literaturna zapažanja o učinkovitosti različitih metoda te se opisuju postupci liječenja djece s empijemom prsišta. Opisan je postupak torakoskopske i otvorene operacije prsišta u djece. Iznesena su vlastita zapažanja i iskustva u liječenju empijema prsišta.



Članak


KAPILARNI HEMANGIOM TESTISA, PRIKAZ DVANAESTOGODIŠNJEG BOLESNIKA


Broj: 11-12, 2012;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Anko Antabak, Dražen Jelašić, Tomislav Luetić, Matej Andabak, Stanko Ćavar, Klara Čogelja, Marko Bogović

Kapilarni hemangiom testisa iznimno je rijedak tumor. Prikazujemo slučaj testikularnog hemangioma u namjeri da skrenemo pozornost na rijetke benigne neoplazme i poštednu kirurgiju testisa zahvaćenog tumorom. Bolesnik je dvanaestogodišnji dječak, koji se prezentirao vodenom kilom i palpabilnim tumorom lijevog testisa. Ultrazvuk skrotuma i testisa pokazuje varikokelu II. stupnja, manji izljev u lijevom skrotumu te hipoehogenu zonu lijevog testisa veličine 5 mm u promjeru. Razina tumorskih markera u serumu (alfa-fetoproteina i beta-korionskoga gonadotropina) bila je u granicama referentnih vrijednosti. Intraoperativno je načinjena biopsija, a brza histološka analiza (na smrznutom preparatu) pokazuje kapilarni hemangiom. Potom je tumor potpuno odstranjen, a testis sačuvan. Klinički, ultrazvučnim nalazom i nalazom magnetske rezonancije hemangiomi se ne razlikuju od malignih solidnih tumora testisa. Intraoperacijska brza patohistološka dijagnoza određuje opsežnost kirurškog zahvata. Enukleacija hemangioma u zdravo tkivo testisa siguran je i opravdan kirurški zahvat.



Članak


KIRURŠKO LIJEČENJE BOLESTI ŠTITNE ŽLIJEZDE U DJEČJOJ DOBI – PRIKAZ NAŠIH BOLESNIKA


Broj: 9-10, 2012;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Suzana Sršen Medančić, Jasenka Ille, Marko Bogović, Stanko Ćavar, Tomislav Luetić, Anko Antabak, Tajana Zah Bogović, Zdenka Bence-Žigman, Stipe Batinica

Bolesti štitne žlijezde jedna su od najčešćih endokrinopatija u djece. Većina njih uspješno se liječi konzervativnom terapijom, no u određenim slučajevima potrebno je kirurško liječenje. Odluka o kirurškom liječenju rezultat je suradnje pedijatra endokrinologa i kirurga, ovisi o prirodi bolesti, a opseg kirurškog zahvata o patološkoanatomskim promjenama u žlijezdi. Prikazani su rezultati kirurškog liječenja 41 djeteta provedenog u Zavodu od 1991. do 2009. godine te današnja stajališta u kirurškom liječenju djece s različitim bolestima štitne žlijezde.

Članak


KONGENITALNI HIPERINZULINIZAM – NOVOSTI O NASTANKU, DIJAGNOSTICIRANJU I LIJEČENJU BOLESTI


Broj: 9-10, 2012;
Rubrika: Pregledi

Autori: Iva Martinac, Marko Bogović, Stipe Batinica, Vladimir Sarnavka, Sanda Huljev Frković, Toni Matić, Jasminka Jakić-Razumović, Otmar Rubin, Tomislav Luetić, Vesna Kušec, Danijela Petković Ramadža, Davor Begović, Vesna Benjak, Andrea Dasović-Buljević, Anko Antabak, Stanko Ćavar, Dijana Kukin, Suzana Sršen-Medančić, Ivo Barić

Kongenitalni hiperinzulinizam (KHI) najčešći je uzrok tvrdokornih hipoglikemija u novorođenačkom i ranome dojenačkom razdoblju. Iako je bolest razmjerno rijetka s pojavnosti od oko 1 : 25 000–50 000 živorođene djece, bolest se ne smije podcijeniti zbog trajnih neuroloških oštećenja do kojih dolazi ako se bolest brzo ne otkrije i ne započne promptno liječiti. Uzrok su mutacije nekog od 7 gena, ključnih u regulaciji inzulinske sekrecije u b-stanicama gušterače. Odmah nakon postavljanja dijagnoze nužno je u terapiju uvesti antihipoglikemike koji djeluju specifično na -stanice gušterače. Kod teških neonatalnih oblika nerijetko postoji rezistencija na antihipoglikemike. Tada preostaje kirurško liječenje prije kojeg je potrebno odrediti histološki oblik bolesti, što se danas uspješno postiže kombinacijom genskog testiranja i scintigrafske pretrage. Kirurškim se zahvatom najčešće postiže izlječenje kod fokalnog KHI, dok difuzni oblik ima lošiju prognozu. Ovaj je tekst pregled novijih spoznaja o KHI, kojim želimo naglasiti važnost što ranijeg postavljanja dijagnoze kao preduvjeta uspješnoga ciljanog liječenja bolesti, koje je posljednjih godina obogaćeno novim mogućnostima.



Članak


REZULTATI LIJEČENJA PRIJELOMA POTKOLJENICE U DJECE


Broj: 3-4, 2012;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Anko Antabak, Tomislav Luetić, Stanko Ćavar, Slavko Davila, Marko Bogović, Stipe Batinica

Prijelomi dijafize obiju kosti potkoljenice najčešći su prijelomi donjih ekstremiteta i čine oko 15% svih prijeloma dugih kostiju u djece. To su većinom nestabilni prijelomi, teški za repoziciju i retenciju ulomaka, a postupak njihova liječenja nije posve usuglašen. U radu se analiziraju kasni rezultati liječenja 234-ero djece s prijelomima dijafize kostiju potkoljenice, ovisno o načinu liječenja (operacijska i konzervativna metoda). Otvoreni prijelom imala su 23 bolesnika, što čini 9,8% od ukupnog broja. U 194 bolesnika primijenili smo konzervativne metode, dok smo u njih 40 primijenili neke od operacijskih metoda liječenja. Najčešća korištena operacijska metoda bila je zatvorena repozicija ulomaka, na ekstenzijskom stolu i perkutana elastična stabilna intramedularna osteosinteza titanskim žicama. Za procjenu uspješnosti liječenja mjerene su zaostale kutne deformacije i razlike dužine zdrave i liječene noge. Sekundarni pomak ulomaka nakon započetoga konzervativnog liječenja, imala su 32 djeteta, što čini 15,2% od ukupnog broja konzervativno liječenih. Ukupno je 80-ero djece imalo zaostalu kutnu deformaciju liječene noge, njih 68 (35,0%) liječeno je konzervativno, a 12-ero (30,0%) operacijski. Bez razlike u dužini bolesne i zdrave noge bilo je 131 (67,5%) konzervativno liječeno dijete i 29-ero (72,5%) operacijski liječene djece. Ove razlike nisu statistički značajne. Rezultati liječenja ovih prijeloma u naše djece i autora sa sličnim serijama potvrđuju da nema statistički značajne razlike kasnih učinaka ovisno o načinu liječenja.



Članak


LIJEČENJE HISTIOCITOZE LANGERHANSOVIH STANICA U DJECE


Broj: 11-12, 2011;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ernest Bilić, Katarina Bojanić, Maja Pavlović, Josip Konja, Ranka Femenić, Tomislav Đapić, Anko Antabak, Darko Antičević, Slobodna Murat-Sušić, Karmela Husar, Kristina Potočki, Ljubica Rajić

Histiocitoza Langerhansovih stanica (HLS) jest bolest karakterizirana patološkim nakupljanjem i umnožavanjem stanica monocitno-makrofagnog sustava u tkivima. Bolest može zahvatiti bilo koji organski sustav. U ovoj retrospektivnoj studiji analizirani su podatci pacijenata liječenih u Zavodu za dječju hematologiju i onkologiju Klinike za pedijatriju Medicinskog fakulteta u Zagrebu kojima je potvrđena dijagnoza HLS-a u petnaestogodišnjem razdoblju od 1. 1. 1996 do 31. 12. 2010. g. Liječeno je 22-je djece oboljele od HLS-a kod koje je bilo potrebno sustavno liječenje. Izliječeno je 19-ero (86%), a umrlo je troje (14%) djece, sve troje mlađe od 2 godine s multisustavnom bolešću. Kod postavljanja dijagnoze 12-ero djece imalo je bolest samo jednog organskog sustava (55%), i to u najvećoj mjeri zahvaćen je bio koštani sustav, kod 8 bolesnika (36%). Sva su djeca liječena prema protokolima LCH-I i LCH-III. Blaže posljedice bolesti i liječenja imalo je osmero djece. Kod četvero djece zaostao je dijabetes insipidus.



Članak