CAPILLAROSCOPY IN RHEUMATOLOGICAL PRACTICE – ONE CENTER EXPERIENCE

Autori:

Marko Barešić, Branimir Anić

Sažetak

Kapilaroskopija je metoda kojom se pod povećanjem dobiva uvid u morfološke karakteristike kapilara ležišta noktiju. Jednostavnost, neinvazivnost i lagana izvedivost omogućuju ovoj metodi gotovo svakodnevnu primjenu u reumatološkoj praksi. Glavna je indikacija za kapilaroskopiju Raynaudov sindrom (razlikovanje primarnog od sekundarnog oblika bolesti) i rano prepoznavanje sistemske skleroze (uz postojanje tipičnoga sklerodermijskog kapilaroskopskog uzorka). Vjerojatno je stručno opravdano uvrstiti kapilaroskopiju u algoritam obrade bolesnika s difuzno otečenim šakama i Raynaudovim sindromom. Ostale autoimunosne bolesti koje imaju patološki, ali nekarakterističan kapilaroskopski uzorak jesu sistemski eritemski lupus, dermatomiozitis/polimiozitis, miješana bolest vezivnog tkiva, antifosfolipidni sindrom te ostale bolesti koje zahvaćaju mikrovaskulaturu. U tekstu su analizirani rezultati vlastite prakse u punih godinu dana izvođenja pretrage.

Summary

Capillaroscopy is a method for evaluating morphological characteristics of nailfold capillaries. The simplicity, noninvasiveness and easiness-to-perform make the method accessible in everyday rheumatological practice. Raynaud’s phenomenon is the main indication for performing capillaroscopy (differentiating between primary and secondary Raynaud’s phenomenon) and diagnosing early stages of systemic sclerosis. According to some authors capillaroscopy should be included in the work-up algorithm for patients with puffy fingers and Raynaud’s phenomenon. Other autoimmune conditions (systemic lupus erythematosus, polymyositis/dermatomyositis, mixed connective tissue disease, antiphospholipid syndrome and other diseases which affect microvasculature – diabetes mellitus, thromboangiitis obliterans) can have some abnormalities of the capillaroscopic pattern. We present the results of the capillaroscopies performed in our center during the period of one year.

Volumen: 1-2, 2014

Liječ Vjesn 2014;136:28–32