ANTIKOAGULANTNO LIJEČENJE U BOLESNIKA S TRAJNOM FIBRILACIJOM ATRIJA – MEDICINA UTEMELJENA NA DOKAZIMA I KLINIČKA PRAKSA


Broj: 5-6, 2013;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ivona Božić, Vesna Čapkun, Dorotea Božić, Svjetlana Karabuva, Krešimir Čaljkušić, Gorana Trgo, Vedran Carević, Damir Fabijanić

Cilj istraživanja bio je procijeniti usklađenost propisivanja tromboprofilaktičkog liječenja u bolesnika s permanentnom atrijskom fibrilacijom (pAF) s kliničkim smjernicama Europskoga kardiološkog društva. U prospektivno presječno istraživanje susljedno su uključena 674 bolesnika (59% muškaraca) otpuštenih s kardiološkog odjela s dijagnozom pAF. Težina tromboembolijskog (TE) rizika procijenjena je CHA2DS2-VASc-sustavom, a rizik od krvarenja HAS-BLED-sustavom. U skupinu velikog TE rizika klasificirano je 578 (86%), umjerenog 57 (8%), a malog 39 (6%) bolesnika. Tromboprofilaksa je primijenjena u 601 (89%) bolesnika: varfarin u 310 (46%), acetilsalicilna kiselina u 258 (38%), a klopidogrel u 33 (5%). Varfarin je propisan u 47% bolesnika velikog, 49% bolesnika umjerenog te u 26% bolesnika malog TE rizika (P=0,03), a acetilsalicilna kiselina u 39% bolesnika malog, 39% bolesnika umjerenog i 38% bolesnika velikog TE rizika (P=0,998). Acetilsalicilna kiselina (P<0,001) i varfarin (P=0,007) bili su značajno češće korišteni u skupini bolesnika s velikim rizikom od krvarenja, u kojoj je zabilježena jednaka učestalost propisivanja varfarina i acetilsalicilne kiseline (53% prema 47%; P=0,416). Dob ³75 godina bila je nezavisni prediktor neprimjenjivanja (OR 1,7; 95% CI 1,2–2,4; P=0,003), a anamneza moždanog infarkta primjenjivanja varfarina (OR 0,47; 95% CI 0,29–0,76;P=0,002). Prilikom propisivanja tromboprofilaktičkog liječenja bolesnicima s pAF liječnici se ne pridržavaju preporučenih smjernica. Unatoč nepostojanju kontraindikacija značajan udio bolesnika s velikim TE rizikom nije dobio varfarin. Istodobno, varfarin je propisivan bolesnicima s malim TE rizikom čime su nepotrebno izloženi neželjenim učincima antikoagulantnog liječenja.



Članak


ANKSIOZNOST I DEPRESIVNOST U STARIJIH OSOBA – POJAVNOST I POVEZANOST S KORIŠTENJEM ZDRAVSTVENE ZAŠTITE


Broj: 5-6, 2013;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Draženka Vadla, Jadranka Božikov, Sanja Blažeković-Milaković, Luka Kovačić

Cilj: Istražiti pojavnost anksioznosti i depresivnosti u starijih osoba u Koprivničko-križevačkoj, Istarskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji te njihovu povezanost sa socio-demografskim obilježjima i korištenjem zdravstvene zaštite. Metode: Presječno istraživanje provedeno 2006. na uzorku od 1469 ispitanika u dobi od 70 i više godina, odabranih metodom klasterskog uzorka. Stupanj anksioznosti i depresivnosti ocijenjen je HAD-ljestvicom (Hospital Anxiety and Depression scale) i povezan sa sociodemografskim obilježjima i podacima o korištenju zdravstvene zaštite. Rezultati: U starijih osoba utvrđene su visoke stope prevalencije granične i vjerojatne anksioznosti (43%) i depresivnosti (53%) te regionalne razlike (p<0,001). Žene su anksioznije od muškaraca (p<0,001), a za depresivnost nije nađena statistički značajna razlika među spolovima. S porastom dobi raste prevalencija vjerojatne depresivnosti (p=0,034), a smanjuje se prevalencija vjerojatne anksioznosti (p=0,028). Anksioznost i depresivnost povezane su s povećanim korištenjem specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite i češćom hospitalizacijom. Zaključak: Visoka prevalencija anksioznosti i depresivnosti u starijih osoba povezana je sa socio-demografskim obilježjima i učestalijim korištenjem zdravstvene zaštite.



Članak


EKSTRAKORPORALNA FOTOFEREZA U LIJEČENJU KRONIČNE REAKCIJE TRANSPLANTATA PROTIV PRIMATELJA


Broj: 5-6, 2013;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ines Bojanić, Ranka Serventi Seiwerth, Sanja Mazić, Klara Dubravčić, Drago Batinić, Branka Golubić Ćepulić, Boris Labar

Ekstrakorporalna fotofereza (EF) jest imunomodulatorna terapija koja se rabi u liječenju kronične reakcije transplantata protiv primatelja (engl. chronic graft versus host disease, cGVHD). Tijekom EF-a leukaferezom se iz krvi izdvajaju mononuklearne stanice, ex vivo im se dodaje 8-metoksipsoralen, stanice se ozrače UVA-zrakama i potom reinfundiraju bolesniku. Cilj istraživanja bio je procijeniti klinički i imunomodulatorni učinak postupka EF-a u bolesnika s cGVHD-om. Analiziran je 341 postupak EF-a u 7 bolesnika s cGVHD-om s medijanom EF-a po bolesniku 37 (raspon 13–131). U svih bolesnika cGVHD se manifestirao kožnim promjenama u kombinaciji sa simptomima drugih organskih sustava. EF su provođene dva dana za redom: prvih mjesec dana svaki tjedan, sljedeća 2 mjeseca svaki drugi tjedan, a potom jednom na mjesec. Medijan trajanja liječenja postupkom EF-a iznosio je 10 mjeseci (raspon 2 do 58). EF je većinom povoljno utjecao na simptome cGVHD-a pa je u 6 bolesnika došlo do poboljšanja i/ili stabilizacije promjena kože te bolje pokretljivosti zglobova, a u 2 bolesnika s ulceracijama sluznice usne šupljine promjene su se u cijelosti povukle. Do kliničkog poboljšanja došlo je 2 do 3 mjeseca nakon početka EF-a, što je omogućilo značajno smanjenje ili prestanak primjene glukokortikoida. Neželjene reakcije javile su se tijekom 4,9% postupaka. U bolesnika u kojih je došlo do poboljšanja kliničkog stanja normalizirale su se vrijednosti omjera CD4+/CD8+ stanica, kao i broj NK-stanica. Rezultati našeg istraživanja pokazuju da primjena EF-a povoljno utječe na simptome cGVHD-a i omogućuje sniženje doze kortikosteroida uz poboljšanje kvalitete života bolesnika pa se stoga može preporučiti za bolesnike koji ne odgovaraju na standardno liječenje.



Članak


PORODIČNA HIPERKOLESTEROLEMIJA – MISLIMO LI DOVOLJNO O OVOJ TEŠKOJ BOLESTI?


Broj: 5-6, 2013;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Ivan Pećin, Nediljko Šućur, Željko Reiner

Porodična hiperkolesterolemija je najčešći genetski metabolički poremećaj koji je povezan sa značajnim pobolom i smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti. Glavni uzrok bolesti su mutacije gena za LDL-receptor, molekulu APOB ili enzim PCSK9. Postoji homozigotni oblik bolesti s incidencijom 1:1 000 000 te heterozigotni oblik s 1:500. U kliničkom statusu bolesnika nalazimo ksantome, ksantelazme i arcus corneae senilis. U postavljanju dijagnoze pomaže nam iscrpna anamneza (podatak o preboljelim srčanim bolestima te klinički znakovi koronarne bolesti srca, pozitivna obiteljska anamneza o ranoj smrti zbog srca), povišena koncentracija LDL-kolesterola te neka fenotipska obilježja. Konačna pouzdana dijagnoza u bolesnika koji se prema kliničkoj slici i razini LDL-kolesterola uklapaju u definiciju porodične hiperkolesterolemije postavlja se jedino analizom DNK. Pronalazak mutacije otvara mogućnost retrogradnog probira u obitelji s ciljem otkrivanja srodnika koji također nose mutaciju i imaju znatan rizik da preuranjeno obole od koronarne bolesti ili infarkta miokarda pa podlegnu ovoj opasnoj bolesti. Dijeta, statini, kombinirana terapija (statini i ezetimib) prva su linija liječenja, i to uglavnom u visokim dozama. Često ovakav terapijski pristup nije dovoljan pa je uz davanje lijekova potrebno provoditi postupak afereze – mehaničkog uklanjanja LDL-čestica iz krvi. Taj je postupak katkad jedina opcija u bolesnika koji su homozigoti jer je još i sad konzervativniji nego što je to transplantacija jetre. Projektima koji uključuju podizanje svijesti o ovoj bolesti, boljim probirom te omogućavanjem genske analize bolesnika s porodičnom hiperkolesterolemijom postiže se ranija dijagnoza, bolje liječenje te u skladu s time prevencija pobola i smrtnosti od kardiovaskularne bolesti i u svijetu i u Hrvatskoj.



Članak


TRANSPLANTACIJA KRVOTVORNIH MATIČNIH STANICA U LIJEČENJU AUTOIMUNOSNIH BOLESTI


Broj: 5-6, 2013;
Rubrika: Lijekovi i metode

Autori: Lovro Lamot, Mandica Vidović, Lana Tambić Bukovac, Renata Žunec, Miroslav Harjaček

Transplantacija krvotvornih matičnih stanica (TKMS) postala je učinkovita terapijska mogućnost za liječenje teških oblika autoimunosnih bolesti (AB). Krvotvorne matične stanice mogu se skupiti od samog bolesnika (autologno), jednojajčanog blizanca (singeno) te HLA-identičnog davatelja (alogeno). Alogenom transplantacijom mijenjaju se autoagresivne efektorne stanice imunosnog sustava bolesnika s neautoagresivnim stanicama davatelja, no ovaj oblik transplantacije manje je privlačan zbog moguće reakcije presatka protiv primatelja (GVHD, engl. graft-versus-host disease). S druge strane, autologna transplantacija dovodi do »resetiranja« imunosnog sata i ne uzrokuje GVHD, no zahtijeva prethodno kondicioniranje. Kao alternativa ovim oblicima liječenja razvila se i transplantacija mezenhimskih matičnih stanica (MMS) koje imaju znatan imunosupresivni učinak, ne zahtijevaju prethodno kondicioniranje i ne dovode do GVHD-a. Ipak, s obzirom na još i sad velik postotak smrtnih ishoda povezanih s liječenjem (TRM, engl. treatment related mortality), transplantaciju matičnih stanica treba sačuvati za bolesnike s najtežim oblicima AB-a, kojima se ovakvim načinom liječenja pruža čak i mogućnost potpunog izlječenja.



Članak


INFEKCIJA VIRUSOM ZAPADNOG NILA: RE-EMERGENTNA BOLEST U HRVATSKOJ


Broj: 5-6, 2013;
Rubrika: Pregledi

Autori: Tatjana Vilibić-Čavlek, Ljubo Barbić, Sunčanica Ljubin-Sternak, Iva Pem-Novosel, Vladimir Stevanović, Ira Gjenero-Margan, Gordana Mlinarić-Galinović

Virus Zapadnog Nila (VZN) malen je, ovijen, kuglast virus koji pripada porodici Flaviviridae, roduFlavivirus, serokompleksu japanskog encefalitisa. Prirodni rezervoari VZN-a su ptice, a glavni vektori komarci roda Culex. Do sada je opisano sedam genskih linija VZN-a, od kojih su najrasprostranjenije linije 1 i 2 (Afrika, Sjeverna i Južna Amerika, Europa, Azija i Australija). Infekcija VZN-om u oko 80% slučajeva prolazi asimptomatski. U 20% zaraženih javlja se nespecifična febrilna bolest (VZN-groznica), a u manje od 1% razvija se neuroinvazivni oblik bolesti (meningitis, encefalitis, sindrom poliomijelitisa). Na području Hrvatske protutijela na VZN dokazana su u ljudi, medvjeda i konja. U kolovozu i rujnu 2012. godine prvi put su zabilježeni klinički slučajevi neuroinvazivne infekcije VZN-om u ljudi te asimptomatska akutna infekcija u konja u tri županije istočne Hrvatske. Dijagnoza je potvrđena serološkim testovima (imunoenzimni test, IgG-aviditet, neutralizacijski test redukcije plakova).



Članak


TROŠAK LIJEČENJA KOMPLIKACIJA ŠEĆERNE BOLESTI Učinak poboljšanja kontrole glikemije, krvnog tlaka i lipidnog statusa na pojavu komplikacija i troškove liječenja bolesti


Broj: 5-6, 2013;
Rubrika: Zdravstvena zaštita

Autori: Terezija Šarić, Tamara Poljičanin, Željko Metelko

Kronične komplikacije šećerne bolesti glavni su uzrok smrtnosti i onesposobljenja oboljelih osoba, a istodobno dovode do sve većega troškovnog opterećenja zdravstvenog sustava. S ciljem da se analiziraju učinci mogućih intervencija na zdravlje populacije i njihovu isplativost u smanjenju troškova zdravstvenog sustava, izrađeni su zdravstveno-ekonomski modeli razvoja kroničnih komplikacija šećerne bolesti. Modelima je simuliran dugoročni učinak poboljšanja kontrole glikemije, krvnog tlaka i lipidnog statusa u bolesnika tijekom razdoblja od 10 godina. Rezultati simulacije pokazali su da bi ukupna ušteda tijekom analiziranog razdoblja mogla iznositi više od 2 milijarde kuna jer dugoročno uspješna regulacija čimbenika rizika dovodi do smanjenja razvoja komplikacija i smrti osoba sa šećernom bolesti. Uspješno liječenje bolesnika donosi različite uštede po svakoj od kroničnih komplikacija, a simulacijom se dobivaju najveće uštede u troškovima hospitalizacija i rehabilitacije. Analiza troškovne učinkovitosti dovodi do zaključka da je pojačana kontrola bolesnika i ranija primjena liječenja isplativa, a promjena aktivnosti zdravstvenog sustava nužna.



Članak


STVORENA JE JEDNA VEOMA LIJEPA USTANOVA, KOJA SLUŽI SVIM OSIGURANICIMA U SLUČAJU BOLESTI: OSNUTAK I RAZVOJ MERKUROVA SANATORIJA U ZAGREBU DO 1945. GODINE


Broj: 5-6, 2013;
Rubrika: Iz Hrvatske medicinske prošlosti

Autori: Stella Fatović-Ferenčić, Darija Hofgräff

U radu je iznesena historiografija Merkurova sanatorija u Zagrebu, podignutog 1930. godine sredstvima osiguravajućeg društva Merkur. Istraživanje je temeljeno na izvornim dokumentima s ciljem identifikacije podataka vezanih uz otvorenje i dogradnje sanatorija, njegov razvoj te kronologiju ravnateljâ i odjelnih liječnika do 1945. godine. Kao polazište u radu poslužilo je arhivsko gradivo Državnog arhiva u Zagrebu, Hrvatskoga državnog arhiva, Knjižnice Kliničke bolnice Merkur te javna glasila pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Analiza historiografije ove bolnice poslužila je kao polazište u interpretaciji pojavnosti socijalne zaštite na našem području, doživljaja sanatorija u javnosti te poimanja kvalitete zdravstvene usluge tijekom prve polovice 20. stoljeća. Rad je nastao u povodu obilježavanja 140. obljetnice osnutka Hrvatskoga trgovačkog društva Merkur zaslužnog za osnutak istoimenog sanatorija u Zagrebu.



Članak