PREPORUKE ZA PRAĆENJE, PREVENCIJU I LIJEČENJE PROTEINSKO-ENERGIJSKE POTHRANJENOSTI U BOLESNIKA S KRONIČNOM BUBREŽNOM BOLESTI


Broj: 1-2, 2015;
Rubrika: Smjernice

Autori: Nikolina Bašić-Jukić, Josipa Radić, Dragan Klarić, Marko Jakić, Božidar Vujičić, Marijana Gulin, Željko Krznarić, Eva Pavić, Petar Kes, Bojan Jelaković, Sanjin Rački

Bolesnici s kroničnom bubrežnom bolesti imaju visoku stopu pobolijevanja i smrtnosti od srčano-žilnih bolesti kojoj u velikoj mjeri pridonosi i pothranjenost. Razvoju pothranjenosti pridonosi niz čimbenika rizika povezanih sa samom bubrežnom bolesti, ali i s nadomještanjem bubrežne funkcije dijalizom. Proteinsko-energijsku pothranjenost (PEP) potrebno je razlikovati od samog pojma pothranjenosti. Povezana je s upalom, trošenjem energijskih zaliha u mirovanju, niskim serumskim vrijednostima albumina i prealbumina, gubitkom mišićne mase s gubitkom tjelesne mase ili bez gubitka tjelesne mase te lošim kliničkim ishodom. Uključuje prehrambene i metaboličke poremećaje koji se javljaju u bolesnika s kroničnom bubrežnom bolešću, a dovode do razvoja stanja kroničnog katabolizma te gubitka mišićnog i masnog tkiva. Može biti prisutna i u adipoznih bolesnika, što se rijetko prepoznaje. Prevencija je najbolji pristup zbrinjavanju bolesnika. Potrebno je prepoznati bolesnike s povećanim rizikom od razvoja PEP-a i terapijski intervenirati. Prvi su koraci u liječenju nutritivno savjetovanje i promjene prehrambenih navika obavezno vodeći računa o unosu kuhinjske soli. Primjena enteralnih pripravaka sljedeći je korak u postizanju terapijskih nutritivnih ciljeva, nakon čega slijedi i intradijalitička parenteralna prehrana te u konačnici totalna parenteralna prehrana. Osim nutritivnih aspekata liječenja, nužno je istodobno liječiti i ostale probleme poput anemije, sekundarnog hiperparatiroidizma i acidoze uz osiguravanje odgovarajuće doze dijalize. Postizanje terapijskih ciljeva zahtijeva multidisciplinarni pristup, pri čemu se optimalni rezultati postižu suradnjom nefrologa, gastroenterologa i nutricionista.



Članak


KOARKTACIJA AORTE KOD DJECE U 10-GODIŠNJOJ KLINIČKOJ EPIDEMIOLOŠKOJ STUDIJI: DIJAGNOSTIČKO I TERAPIJSKO RAZMATRANJE


Broj: 1-2, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Ivan Malčić, Hrvoje Kniewald, Ana Jelić, Dalibor Šarić, Dorotea Bartoniček, Daniel Dilber, Dražen Belina, Darko Anić

Naša je studija klinička epidemiološka retrospektivna analiza koarktacije aorte u vremenskom slijedu od 10 godina (2001. – 2011.). U studiju je uključeno 201 dijete, 72 (35,82%) djevojčice i 129 (64,18%) dječaka (1 : 1,6) prosječne dobi kod postavljanja dijagnoze 28,57 ± 49,37 mjeseci (0,1 – 204). Razvrstani su u 4 dobne skupine: novorođenačka dob (< 1 mjeseca), 1 mjesec – 1 godine, 1 – 6 godina i > 6 godina. Izoliranu koarktaciju imalo je 125 (62,19%) bolesnika, od čega 33 (16,42%) preduktalnu i 92 (45,77%) postduktalnu, a njih 76 (37,81%) imalo je koarktaciju s dodatnom srčanom grješkom; s ventrikularnim septalnim defektom 32 (15,92%), u okviru kompleksne srčane grješke 28 (13,93%), u sklopu Shoneova kompleksa 11 (5,47%) i s dilatacijskom kardiomiopatijom 5 (2,49%). U mlađim dobnim skupinama (novorođenačka i dojenačka dob) prevladava zamaranje, pojačano znojenje i dispnoičke tegobe, a kod starije djece klaudikacije, glavobolja i epistaksa. Kod čak 61 (30,35%) ispitanika dogodio se previd dijagnoze na prethodnome kardiološkom pregledu. Kod 20 (9,95%) bolesnika koarktacija se nalazi u okviru poznatih sindromnih bolesti (Turner, Noonan, Williams-Beuren, Ellis-van Creveld, parcijalna trisomija 18, Downov sindrom, fetalni valproatni sindrom). Ehokardiografija je učinjena u svih bolesnika, a kod 45 (22,38%) bila je i jedina slikovna dijagnostička pretraga. Učinjene su ukupno 123 kateterizacije srca, 38 kompjutoriziranih tomografija i 15 magnetskih rezonancija. Gradijent na mjestu koarktacije mjeren prije operacije ili interventnog liječenja izmjeren na kateterizaciji srca kod 132 (65,67%) bolesnika iznosio je 57,99 ± 18,68 mmHg (20 – 100 mmHg). Kod 82 (40,80%) bolesnika nađena je bikuspidalna aortalna valvula. Prosječna dob kod operacije bila je 27,92 ± 47,98 mjeseci (0,1 – 204). Kod 169 (84,07%) izvršena je kardiokirurška korekcija, od toga T-T-anastomoza kod 109 (54,23%), a kod 30 (14,92%) učinjena je terapijska kateterizacija (balonska dilatacija ili implantacija stenta). Smrtni ishod zabilježen je u četvero djece (1,99%), svi u novorođenačkoj ili dojenačkoj dobi.



Članak


PRVI OPIS KARBAPENEMAZE U OSJEČKO-BARANJSKOJ ŽUPANIJI U UNESENOM IZOLATU ENTEROBACTERA CLOACAE IN VITRO OSJETLJIVOM NA KARBAPENEME


Broj: 1-2, 2015;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Branka Bedenić, Vlasta Zujić Atalić, Maja Bogdan, Nataša Beader, Karmen Godič Torkar, Senka Ižaković

Karbapenemi su često posljednja terapijska opcija za liječenje infekcija uzrokovanih multirezistentnim gram-negativnim bakterijama. Pojava karbapenemaza u izolatima enterobakterija ograničava terapijske mogućnosti. Izolati enterobakterija rezistentni na karbapenem pojavili su se od 2008. diljem Hrvatske. U Osječko-baranjskoj županiji do 2013. godine nije zapažena pojava izolata rezistentnih na karbapenem iz porodice Enterobacteriaceae. Prvi takav izolat (Enterobacter cloacae) identificiran je u kolovozu 2013. godine u bolesnice koja je prethodno boravila u KBC-u Zagreb radi liječenja akutne limfocitne leukemije. Molekularnim metodama dokazana je produkcija VIM-1 metalo-b-laktamaze (MBL). Unatoč produkciji metalo-b-laktamaze izolat nije pokazivao rezistenciju na imipenem i meropenem u disk-difuzijskom i dilucijskom testu. Iz ovog prikaza proizlazi da rutinsko testiranje osjetljivosti koje se provodi u većini mikrobioloških laboratorija ne mora uvijek detektirati karbapenemazu u enterobakterija. Budući da su metalo-b-laktamaze kodirane prenosivim genskim elementima, postoji opasnost od horizontalnog širenja na druge bakterijske izolate enterobakterija i mogućnost pojave bolničkih epidemija.



Članak


SINDROM PLUĆNE FIBROZE UDRUŽENE S EMFIZEMOM


Broj: 1-2, 2015;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Marija Alilović, Tatjana Peroš-Golubičić, Jasna Tekavec Trkanjec, Ana Hećimović, Silvana Smojver-Ježek

Sindrom plućne fibroze udružene s emfizemom (engl. combined pulmonary fibrosis and emphysema – CPFE), novi je pojam čije je obilježje fibroza u donjim plućnim režnjevima uz istodobni emfizem u gornjim plućnim režnjevima. Bolesnici s CPFE-om imaju neočekivano duže vrijeme dobro održane vrijednosti testova plućne ventilacije, ali izrazito snižen difuzijski kapacitet pluća za ugljični monoksid i znatnu plućnu arterijsku hipertenziju. Sve objavljene studije o CPFE-u navode predominaciju bolesti kod starijih muškaraca. Uzroci nastanka bolesti nisu još poznati. Pušenje uz gensku predispoziciju smatra se glavnim čimbenikom nastanka bolesti. Smanjeno preživljenje povezano je sa stupnjem plućne arterijske hipertenzije, a mortalitet je veći nego u bolesnika s izoliranom plućnom fibrozom ili emfizemom. U radu su prikazane osobine 12 bolesnika sa sindromom plućne fibroze udružene s emfizemom. Svi bolesnici bili su muškarci, prosječne životne dobi 68 godina. U određenom razdoblju života svi su bili pušači, a većina je i profesionalno bila izložena onečišćenju zraka. Otežano disanje u naporu bilo je prisutno kod svih bolesnika koji su imali uredne plućne funkcijske testove, no znatno je bio snižen difuzijski kapacitet za ugljični monoksid (prosječno 39%). Plućna arterijska hipertenzija (PAH) prosječno je iznosila 56 mmHg (raspon od 25 do 75 mmHg) i bila je prisutna kod 75% bolesnika. Četiri su bolesnika umrla u razdoblju od 4 mjeseca, tri bolesnika imala su PAH viši od 70 mmHg. Četvrti bolesnik umro je od karcinoma pluća.



Članak


USPJEŠNA PRIMJENA ADALIMUMABA U BOLESNICE OBOLJELE OD REUMATOIDNOG ARTRITISA I PRIMARNE BILIJARNE CIROZE


Broj: 1-2, 2015;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Marija Bakula, Miroslav Mayer, Nada Čikeš, Branimir Anić

Bolesnici oboljeli od reumatoidnog artritisa u oko 6% slučajeva mogu istodobno bolovati i od primarne bilijarne ciroze. Čini se da faktor tumorske nekroze alfa (TNF-a) ima važnu ulogu u patogenezi obiju bolesti. Inhibitori TNF-a registrirani su za liječenje reumatoidnog artritisa. Jedini odobreni lijek za liječenje primarne bilijarne ciroze jest ursodeoksikolna kiselina. Prikazan je slučaj bolesnice oboljele od reumatoidnog artritisa i primarne bilijarne ciroze, koja je uz terapiju adalimumabom postigla dugotrajnu remisiju obiju bolesti. Ovaj prikaz bolesnice važan je dodatak uz nekoliko do sada objavljenih sličnih slučajeva.



Članak


KLINIČKE KARAKTERISTIKE BOLESNIKA S DVOSTRUKIM PILORUSOM


Broj: 1-2, 2015;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Hrvoje Iveković, Radovan Prijić, Bojana Radulović, Pave Markoš, Tomislav Brkić, Rajko Ostojić, Nadan Rustemović

Dvostruki pilorus (DP) oblik je gastroduodenalne fistule koji se sastoji od kanala koji spaja antrum želudca s dvanaesnikom i najčešće nastaje u sklopu peptičke ulkusne bolesti. Prevalencija ovog entiteta, kao i longitudinalno praćenje ovih bolesnika u zemljama zapadne hemisfere nepoznati su. Proveli smo retrospektivno ispitivanje s ciljem analize demografskih, kliničkih i endoskopskih karakteristika bolesnika s DP-om. U periodu od 2008. do 2013. godine učinjeno je 23.836 ezofagogastroduodenoskopija kod 16.759 bolesnika. Otkriveno je 6 bolesnika s DP-om (prevalencija 0,04%), koji su praćeni od 8 do 72 mjeseca. Kod 87% bolesnika radilo se o komplikaciji krvarenja iz gornjeg dijela probavne cijevi. U 83% slučajeva orificij fistule bio je smješten na maloj krivini antruma želudca. Tijekom vremena praćenja nismo registrirali cijeljenje fistula. Zaključujemo da je DP vrlo rijedak entitet, s benignim tijekom bolesti. Prisutnost komorbiditeta i ulcerogeni lijekovi imaju važnu ulogu u nastanku DP-a, dok vrijednost eradikacije Helicobatera pylori u ovom kontekstu ostaje nejasna.



Članak


HORMONSKO NADOMJESNO LIJEČENJE I VENSKE TROMBOEMBOLIJE


Broj: 1-2, 2015;
Rubrika: Lijekovi i metode

Autori: Dinka Pavičić Baldani, Lana Škrgatić, Velimir Šimunić, Vesna Elveđi Gašparović, Blaž Geršak

Venska tromboembolija (VTE) najvažniji je neželjeni učinak hormonskoga nadomjesnog liječenja (HNL). Biološke i epidemiološke studije pokazale su da oralna primjena estrogena nosi povišen rizik od nastanka VTE-a u odnosu na transdermalnu primjenu. Dodatak progestagena još povisuje rizik od nastanka VTE-a. Različite farmakološke klase progestagena drugačije pridonose riziku od nastanka VTE-a. Opservacijske su studije pokazale da je primjena mikroniziranog progesterona i didrogesterona sigurnija glede rizika od VTE-a u odnosu na druge progestine. Ove je rezultate nužno provjeriti randomiziranim studijama. Osobna ili obiteljska anamneza opterećena VTE-om, postojanje nasljedne trombofilije i/ili multiplih rizičnih čimbenika za nastanak VTE-a kontraindikacije su za uporabu HNL-a. U takvih se osoba može razmatrati primjena transdermalnog estrogena nakon pomne individualne procjene koristi i rizika. Transdermalno primijenjeni estrogeni također bi trebali biti prvi izbor u žena s prekomjernom tjelesnom masom, odnosno pretilosti koje trebaju primjenu HNL-a.



Članak


PRIVRŽENOST I SEKSUALNO SAMOPOIMANJE U OBLIKOVANJU SEKSUALNOG ZADOVOLJSTVA I ZADOVOLJSTVA PARTNERSKOM VEZOM – pregled istraživanja


Broj: 1-2, 2015;
Rubrika: Pregledi

Autori: Vesna Antičević

Postupna detabuizacija seksualnosti, kako u laičkom tako i u znanstveno-istraživačkom smislu, rezultira povećanim brojem radova u kojima se ispituje odnos između bihevioralno-motivacijskih sustava privrženosti i seksualnosti tijekom proteklog desetljeća. Postavke teorije privrženosti imaju široku primjenu u istraživanjima ljudskoga ponašanja i kognitivno-emocionalnih karakteristika koje su u osnovi tih ponašanja. Stilovi prvrženosti, kao relativno stabilni obrasci tijekom života, dijelom određuju sliku o vlastitoj seksualnosti tj. seksualno samopoimanje, i moderiraju stupanj seksualnog zadovoljstva i zadovoljstvo partnerskom vezom. Konačne spoznaje o ovim odnosima, iako predmet značajnog istraživačkog interesa, još uvijek izostaju. U ovom članku prikazana su istraživanja koja povezuju sustave privrženosti i seksualnosti, te njihov doprinos seksualnom zadovoljstvu i zadovoljstvu vezom s ciljem poticanja budućih istraživanja o ovom važnom području ljudskog života.



Članak


USUTSKI VIRUS: NOVI FLAVIVIRUS U HRVATSKOJ


Broj: 1-2, 2015;
Rubrika: Pregledi

Autori: Tatjana Vilibić-Čavlek, Ljubo Barbić, Vladimir Stevanović, Gordana Mlinarić-Galinović

Usutski virus (Usutu virus – USUV) pripada porodici Flaviviridae, rodu Flavivirus, serokompleksu japanskog encefalitisa. Otkriven je 1959. godine u Južnoj Africi, a posebnu pozornost pobuđuje nakon 1996. godine kada su zabilježene epizootije s visokim mortalitetom ptica na području Europe. Iako značenje USUV-a u humanoj medicini još nije potpuno razjašnjeno, nekoliko do sada opisanih kliničkih slučajeva humane infekcije USUV-om potvrđuje ga kao antropozoonotskog uzročnika. Prisutnost USUV-a na području Hrvatske bilježi se od 2011. godine kada su specifična protutijela na USUV nađena u dva konja na području Zagrebačke i Sisačko-moslavačke županije. Sljedeće su godine neutralizacijska protutijela na USUV dokazana u jednome humanom uzorku ispitanika iz Vukovarsko-srijemske županije. Prvi klinički slučajevi humane infekcije USUV-om opisani su tijekom epidemije uzrokovane zapadnonilskim virusom u razdoblju od srpnja do rujna 2013. godine. Neuroinvazivna infekcija USUV-om dokazana je u tri osobe s područja Zagreba i Zagrebačke županije. Naši rezultati nedvojbeno upućuju na prisutnost USUV-a na području Hrvatske te se oboljenja ljudi mogu očekivati i u sljedećim sezonama prijenosa.



Članak