REGIONALNA RASPODJELA LIJEČNIKA U HRVATSKOJ


Broj: 11-12, 2009;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Velibor Drakulić, Mario Bagat, Ante-Zvonimir Golem

Sažetak. Cilj studije bio je prikazati regionalnu raspodjelu liječnika u Hrvatskoj. Broj liječnika članova Hrvatske liječničke komore i broj liječnika u sustavu obveznoga zdravstvenog osiguranja uspoređeni su među županijama. U 2006. godini u Hrvatskoj je bilo 276 liječnika na 100.000 stanovnika, odnosno 215 liječnika na 100.000 stanovnika u sustavu obveznoga zdravstvenog osiguranja. Najmanji broj liječnika na 100.000 stanovnika u sustavu obveznoga zdravstvenog osiguranja, manje od 150, radio je u Koprivničko-križevačkoj, Ličko-senjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji, dok je najveći broj liječnika, više od 250 na 100.000 stanovnika, radio u Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji te Primorsko-goranskoj županiji. Usporedbom broja liječnika na 100.000 stanovnika među županijama utvrđena je statistički značajna razlika (c2=148,7, DF=19, P<0,001, c2-test). Broj liječnika opće/obiteljske medicine na 100.000 stanovnika u Hrvatskoj iznosio je 54,2 s rasponom među županijama od 47,1 u Požeško-slavonskoj županiji do 61,8 u Primorsko-goranskoj županiji. Broj liječnika u četiri osnovne specijalnosti u bolnicama, iskazan na 100.000 stanovnika, iznosio je za internu medicinu 19,1, opću kirurgiju 11,0, ginekologiju i porodništvo 6,7, te pedijatriju 7,8. Usporedbom broja liječnika specijalista u četiri promatrane specijalnosti iskazanog na 100.000 stanovnika među županijama, utvrđena je statistički značajna razlika (c2=76,0, DF=19, P<0,001, c2-test). Osim nedostatnog broja liječnika u Hrvatskoj, utvrđena je i neujednačena raspodjela liječnika među županijama.



Članak


TRAUMATSKA OZLJEDA BRAHIJALNOG PLEKSUSA S OZLJEDOM KRVNIH ŽILA – PRIKAZ BOLESNIKA


Broj: 11-12, 2009;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Tugomir Gverić, Ante Ivkošić, Tomislav Trajbar, Dubravko Huljev, Vjenceslav Nadinić, Jadranko Barišić, Ira Skok, Snježana Gverić-Ahmetašević, Marko Barić

Sažetak. Akutna vaskularna ozljeda u području pazušne jame obično je povezana s ozljedom brahijalnog pleksusa te je izazov za kirurga i često uzrokuje određeni stupanj invalidnosti bez potpune normalizacije funkcije uda. Obvezatan je interdisciplinaran operacijski i poslijeoperacijski pristup ovoj vrsti ozljede kako bi se osigurala optimalna njega ovakvih teških bolesnika.1 U ovom radu predstavljen je slučaj traumatske neurovaskularne ozljede koja obuhvaća potpuno presijecanje aksilarne arterije i vene zajedno s potpunim presijecanjem brahijalnog pleksusa. Neposredno nakon prijma nad bolesnicom je učinjen hitan kirurški zahvat, a tijekom poslijeoperacijskog praćenja još tri kirurška korekcijska zahvata. U 24 mjeseca intenzivnoga rehabilitacijskog programa postignut je potpuni funkcionalni oporavak bez ikakvih invalidnosti.



Članak


TRANSPLANTACIJA BUBREGA U BOLESNIKA S URINARNOM DIVERZIJOM


Broj: 11-12, 2009;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Dean Markić, Maksim Valenčić, Giampaolo Velčić, Anton Maričić, Romano Oguić, Stanislav Sotošek, Josip Španjol, Željko Fučkar

Sažetak. Transplantacija bubrega je najučinkovitiji način liječenja bolesnika s terminalnim kroničnim bubrežnim zatajenjem. Transplantacija u bolesnika s urinarnom diverzijom efikasan je način liječenja pacijenata koji imaju disfunkcionalan donji urinarni trakt. Preživljenje presatka, ali i bolesnika ne razlikuje se u odnosu na bolesnike s klasičnom ureterovezikalnom anastomozom. Predstavljamo jednog bolesnika s urinarnom diverzijom (ilealni konduit) koji je uspješno prije 2 godine transplantiran u našem centru.



Članak


ALOARTROPLASTIKA KOLJENA U BOLESNIKA S TRANSPLANTIRANIM SRCEM – PRIKAZ BOLESNIKA


Broj: 11-12, 2009;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Marinko Erceg, Marin Ivanišević, Marija Vujčić

Sažetak. Prikazujemo 66-godišnjeg bolesnika sa šećernom bolesti, kojemu je prije 4 godine presađeno srce, a prije godinu dana mu je ugrađena endoproteza koljena zbog artroze. U literaturi se ugradnja umjetnih zglobova u bolesnika s transplantiranim organima uglavnom povezuje s aseptičkom nekrozom zglobnih tijela kao posljedicom uzimanja imunosupresivnih lijekova (kortikosteroida). Naš bolesnik nije imao aseptičku nekrozu nego klasičnu artrozu koljena. Unatoč tomu što smetnje nisu bile tako jake kao kod aseptičke nekroze ipak smo se odlučili za aloartroplastiku koljena. Kirurški je zahvat protekao uredno, kao i rani i kasni poslijeoperacijski tijek i oporavak bolesnika, a funkcija operiranog koljena je izvrsna. Aloartroplastika u bolesnika s transplantiranim srcem ne treba biti rezervirana samo za slučajeve aseptičke nekroze zgloba, uzrokovane imunosupresivnom terapijom, nego i za slučajeve klasične artroze. Dobra prijeoperacijska, perioperacijska i poslijeoperacijska skrb te dobra kirurška tehnika čine ovu operaciju sigurnom metodom liječenja artroze u bolesnika s transplantiranim srcem, kao i kod netransplantiranih bolesnika. Prema našem saznanju ovo je prvi slučaj ugradnje endoproteze koljena bolesniku s transplantiranim srcem u Hrvatskoj.



Članak


PRIKUPLJANJE KRVOTVORNIH MATIČNIH STANICA IZ PERIFERNE KRVI


Broj: 11-12, 2009;
Rubrika: Lijekovi i metode

Autori: Ines Bojanić, Sanja Mazić, Branka Golubić Ćepulić

Sažetak. KMS prikupljene iz periferne krvi imaju brojne prednosti pred tradicionalnim izvorom KMS koštanom srži. Prikupljanje KMS iz periferne krvi postupkom leukafereze na staničnom separatoru je jednostavnije i sigurnije nego prikupljanje koštane srži. KMS se u perifernu krv mobiliziraju mijelosupresivnom kemoterapijom i/ili krvotvornim činiteljima rasta. U produktu leukafereze uz KMS nalaze se i usmjerene mijeloidne prastanice i stanice-preteče pa je hematološki oporavak brži. U bolesnika koji su mobilizirali mali broj stanica može se primijeniti leukafereza velikog volumena krvi (LVV) ili mobilizacijski agensi druge generacije (pegfilgrastim, antagonisti CXCR4-receptora). Standardno se ukupan volumen krvi obrađuje 2 do 3 puta, a kod LVV više od 3 puta. Prinos CD34+ stanica značajno je veći kod LVV. Nuspojave leukafereze su poremećaj elektrolita zbog primjene citrata (hipokalcemija) i povećan rizik od krvarenja zbog trombocitopenije i primjene heparina. Prikupljanje KMS i kontrola kvalitete transplantata KMS iz periferne krvi regulirani su nacionalnim i međunarodnim preporukama i standardima.



Članak


NUSPOJAVE RADIOTERAPIJE U USNOJ ŠUPLJINI: DIJAGNOSTIKA, PREVENCIJA I TERAPIJSKE SMJERNICE


Broj: 11-12, 2009;
Rubrika: Pregledi

Autori: Saša Badžek, Ilijan Tomaš, Ivan Krajina, Katarina Pućo, Vesna Lesko Kelović, Zdenko Krajina, Stjepko Pleština

Sažetak. Kako bi se komplikcije radioterapije izbjegle, ili kako bi se bar smanjila njihova učestalost, nužna je odgovarajuća priprema usne šupljine za radioterapiju. Posljednje terapijske smjernice govore o uporabi hiperbarične komore i dugovalnog ultrazvuka za stimulaciju rasta osteoblasta u prevenciji osteoradionekroze te kirurškom prijenosu submandibularnih žlijezda u submentalno područje s 99%-tnom uspješnošću prevencije kserostomije, pored tradicionalne terapije. Preventivne mjere su, naravno, najbolji izbor, s obzirom na to da se smanjuje potreba za kasnijim liječenjem komplikacija i trebale bi privući posebnu pažnju i liječnika i bolesnika. Budući da je potreban širok spektar preventivnih i kurativnih mjera, pojavljuje se potreba za sastavljanjem posebnih timova za skrb o bolesnicima nakon radioterapije, a koji bi trebali uključivati radioterapeuta, maksilofacijalnog kirurga uz suradnju stomatologa specijalista oralne medicine.



Članak


SMJERNICE HRVATSKOG DRUŠTVA ZA ŠTITNJAČU ZA RACIONALNU DIJAGNOSTIKU POREMEĆAJA FUNKCIJE ŠTITNJAČE


Broj: 11-12, 2009;
Rubrika: Smjernice

Autori: Zvonko Kusić, Tomislav Jukić, Maja Franceschi, Nina Dabelić, Sanja Rončević, Ljerka Lukinac, Željka Labar, Neven Mateša, Miljenko Solter, Damir Dodig, Mirko Koršić, Zdenka Bence-Žigman

Sažetak. Poremećaji funkcije štitnjače česti su u populaciji, osobito u žena, a dijagnostički postupci za utvrđivanje bolesti štitnjače danas se svrstavaju među najčešće izvođene pretrage. Mnoga društva za štitnjaču razvila su vlastite smjernice za dijagnostiku poremećaja funkcije štitnjače. Interdisciplinarni tim stručnjaka Hrvatskog društva za štitnjaču proučio je postojeće smjernice drugih društava za štitnjaču i relevantnu literaturu te poštujući našu tradiciju i kliničku praksu, razvio smjernice za racionalnu dijagnostiku poremećaja funkcije štitnjače; hipotireoze i hipertireoze. Svrha ovih smjernica je preporučiti valjan i racionalan pristup dijagnostici poremećaja funkcije štitnjače.



Članak


PRVA OPERACIJA NA OTVORENOM SRCU U HIPOTERMIJI U HRVATSKOJ IZVEDENA 1957. GODINE


Broj: 11-12, 2009;
Rubrika: Iz Hrvatske medicinske prošlosti

Autori: Miroslav Hromadko, Stella Fatović-Ferenčić

Sažetak. U Zagrebu je na kirurškom odjelu, kasnije Kirurškoj klinici Kliničke bolnice »Dr. O. Novosel«, sada »Merkur« 25. listopada 1957. godine prvi put izvedena operacija na otvorenom srcu, u hipotermiji. Zahvat je uspješno izveden na bolesnici sa stenozom valvule pulmonalne arterije pod kontrolom oka, uz prekid venske cirkulacije. Bio je to prvi operacijski postupak primjenom hipotermije izvršen ne samo na području Hrvatske već vjerojatno i na području tadašnje Jugoslavije.



Članak


STVARNI VOLUMEN TJELESNE VODE U BOLESNIKA LIJEČENIH PERITONEALNOM DIJALIZOM


Broj: 9-10, 2009;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Marko Jakić

Sažetak. Volumen tjelesne vode (VTV), jednak volumenu raspodjele ureje (VRU), bitan je u procjeni doze dijalize iz klirensa ureje bolesnika liječenih peritonealnom dijalizom. Pouzdano se određuje samo praćenjem koncentracije vode obi¬lježene tricijem ili deuterijem u plazmi ispitanika. To nisu rutinske metode i umjesto njih rabi se niz alternativnih metoda ili mnoge antropometrijske formule, kojima se VTV pokušava odrediti iz tjelesne težine i visine bolesnika, njegove dobi i spola. Relativno su jednostavne, ali ne uvijek pouzdane. U ovom radu cilj nam je bio praćenjem VTV-a u bolesnika liječenih peritonealnom dijalizom, određenog najčešće korištenom Watsonovom formulom, iz razdoblja dok su bili liječeni ovom metodom i nakon prijelaza na hemodijalizu, odnosno nakon što su bili transplantirani, pokazati da je njihov VTV značajno veći od dobivenog formulom. Neposredno prije prijelaza na hemodijalizu ili neposredno prije transplantacije bubrega 39 bolesnika (14 žena, 25 muškaraca) imalo je, s trbuhom bez dijalizata prosječno 74,60±12 kg, a prema Watsonovoj formuli 37,90±5,80 litara tjelesne vode. U prvih mjesec dana nakon zamjene dijalitičke metode svi su smanjili tjelesnu težinu, prosječno za 3,35±2,55 kg. Prosječna tjelesna težina iznosila je tada 71,25±11,45 kg, a VTV 36,80±5,50 litara. Razlike tjelesne težine i VTV-a nisu bile statistički značajne (ttjelesna težina=1,25, ttjelesna voda=0,84, p>0,05). Gotovo je sigurno da je do smanjenja tjelesne težine u promatranom razdoblju došlo zbog eliminacije nakupljene tekućine. To nadalje znači da su bole¬snici liječeni peritonealnom dijalizom imali, neposredno prije prijelaza na hemodijalizu ili neposredno prije transplantacije bubrega, prosječno 3,35±2,55 litara tjelesne vode više od volumena dobivenog Watsonovom formulom te da njihov VTV nije bio 37,90±5,80 (50,80±7,75% tjelesne težine) nego 41,25±6,85 litara (55,16±9,15% tjelesne težine). Prema t-testu proizlazi da je njihov tadašnji stvarni VTV bio statistički značajno viši od dobivenog formulom (t=2,39, p<0,05), za 8,83%, da je za približno isti postotak lažno viši dobiveni Kt/V i da je onda i smanjenje VTV-a, nakon zamjene peritonealne dijalize bilo statistički značajno (41,25±6,85:36,80±5,50 litara; t=3,20, p<0,01). U zaključku možemo reći da retrogradna pro¬cjena VTV-a u bolesnika liječenih peritonealnom dijalizom pokazuje da je i VTV određen najpoznatijom antropometrij¬skom formulom značajno podcijenjen, a klirens ureje iz istog razloga precijenjen.



Članak


OPERATIVNO ZAVRŠENI PORODI U KLINICI ZA GINEKOLOGIJU I AKUŠERSTVO U TUZLI, BOSNA I HERCEGOVINA U RAZDOBLJU 1986.–2005. GODINE


Broj: 9-10, 2009;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Igor Hudić, Ferida Radončić, Adem Balić, Zlatan Fatušić

Sažetak. Cilj rada bio je utvrditi učestalost operativno završenih poroda i izvršiti usporedbu učestalosti u predratnom (1986.–1991.), ratnom (1992.–1995.), poslijeratnom (1996.–2000.) i mirnodopskom (2001.–2005.) razdoblju. Metode. Ana¬lizirani su podaci iz porodnih protokola Klinike za ginekologiju i akušerstvo Univerzitetsko-kliničkog centra Tuzla u raz¬doblju od dvadeset godina (1. 1.1986.–31. 12. 2005.). Rezultati. Učestalost završetka poroda carskim rezom u stalnom je porastu od 1990. godine kada je premašila 11%, izuzimajući 1992. i 1993. godinu kada je iznosila 9,5%. Najveća učestalost carskog reza zabilježena je 2004. godine – 20,7%. Statističkom analizom nađena je značajno veća učestalost poroda završenih carskim rezom u mirnodopskom razdoblju (2001.–2005.) – 18,5% u odnosu na ostala analizirana razdoblja. Vakuum¬skom ekstrakcijom najviše je poroda završeno 1989. godine (3,7%), a najmanje 2004. godine (1,1%). U 1991. godini 50 (0,8%) poroda završeno je forcepsom, a od 2000. godine na taj način nije završen ni jedan porod. Učestalost zdjelične prezentacije u cijelome promatranom razdoblju varirala je između 2,9% i 5,1%. Zaključak. Učestalost poroda dovršenih carskim rezom u Klinici za ginekologiju i akušerstvo Tuzla bilježi konstantan rast u promatranom dvadesetogodišnjem raz¬doblju.



Članak