IDIOPATSKI EOZINOFILNI PLEURALNI IZLJEV – PRIKAZ BOLESNIKA


Broj: 7-8, 2012;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Joško Mitrović, Branimir Anić, Jadranka Morović Vergles

Eozinofilni pleuralni izljev (EPI) ubrajamo u skupinu eksudativnih izljeva. Označava ga prisutnost od najmanje 10% eozinofilnih granulocita u pleuralnoj tekućini.1 Najčešća stanja povezana s EPI jesu maligne bolesti, infekcije, postkirurška i posttraumatska stanja, hipersenzitivnost, sistemske autoimunosne bolesti, srčana dekompenzacija, ciroza jetre, plućna embolija, azbestoza i reakcija na lijekove.2–4 U sistemskim autoimunosnim bolestima pleuralni se izljev najčešće nalazi u bolesnika sa sistemskim eritemskim lupusom5,6 i reumatoidnim artritisom,6 a rjeđe u sistemskoj sklerozi i polimiozitisu6 dok je iznimno rijedak u Churg-Straussovu sindromu.7 U 14 do 25% bolesnika uzrok EPI ostaje nepoznat i tada EPI nazivamo idiopatskim.2–4 Liječenje EPI zasniva se na liječenju primarne bolesti, a idiopatski oblik liječi se primjenom glukokortikoida. U radu smo prikazali bolesnika s idiopatskim eozinofilnim pleuralnim izljevom i dijagnostički postupak kojim su isključene druge bolesti ili stanja te liječenje metilprednizolonom koje je dalo odličan klinički odgovor uz izlječenje.



Članak


HRVATSKE SMJERNICE ZA LIJEČENJE EGZOKRINE PANKREASNE INSUFICIJENCIJE


Broj: 5-6, 2012;
Rubrika: Smjernice

Autori: Nadan Rustemović, Željko Krznarić, Darija Vranešić Bender, Rajko Ostojić, Silvija Čuković Čavka, Sandra Milić, Branimir Anić, Neven Ljubičić, Jasna Mesarić, Davor Štimac

Egzokrina pankreasna insuficijencija posljedica je brojnih bolesti gušterače (poput kroničnog pankreatitisa ili cistične fibroze) te ekstrapankreasnih bolesti poput celijakije i upalnih bolesti crijeva, ali nastaje i zbog promjena anatomskih odnosa nakon resekcija pankreasa i kirurških zahvata na crijevima i želucu. Prepoznavanje i adekvatno liječenje ovoga poremećaja bitno utječe na smanjenje najčešćih simptoma, poboljšanje nutritivnog statusa i posljedično smanjenje morbiditeta i mortaliteta. Osnovna klinička posljedica egzokrine pankreasne insuficijencije (EPI) jesu maldigestija i malapsorpcija, u prvom redu masti i vitamina topljivih u mastima, što često rezultira steatorejom. Egzokrina funkcija gušterače određuje se mjerenjem razina fekalne elastaze 1. Nadomjesna terapija enzimima gušterače okosnica je terapije EPI. Primjena enzima u obliku obloženih minimikrosfera omogućuje otpornost u kiselome mediju i osigurava prijelaz enzima iz želuca istodobno s hranom. U odraslih osoba preporučena doza pankreasnih enzima ovisi o težini pankreatične insuficijencije te o veličini obroka i udjelu masti, a kreće se od 25.000 do 80.000 Ph. Eur. j. lipaze po obroku. Uz glavne obroke preporučuje se od 25.000 do 80.000 Ph. Eur. j., a uz međuobroke 10.000 do 40.000 Ph. Eur. j. lipaze. Nadomjesnu enzimsku terapiju potrebno je uzimati uz obrok kako bi se osiguralo adekvatno miješanje enzima s himusom. U bolesnika koji ne reagiraju adekvatno na terapiju mogu se primijeniti znatno više doze enzima, a pritom se preporučuje pokušaj terapije inhibitorima protonske pumpe. Bolesnici s EPI trebaju konzumirati manje, ali češće obroke uz potpunu apstinenciju od unosa alkohola. Ograničenje unosa masti ne preporučuje se.



Članak


ETIOLOGIJA NODOZNOG ERITEMA U BOLESNIKA U REUMATOLOŠKOJ AMBULANTI


Broj: 11-12, 2011;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Dominik Kralj, Mislav Cerovec, Branimir Anić

Nodozni eritem (erythema nodosum, EN) kožna je promjena uzrokovana reaktivnim imunosnim procesom koja se prezentira akutnom pojavom crvenih čvorastih eflorescencija. EN spontano regredira u periodu od 3 do 6 tjedana, ali nerijetko recidivira. Ovaj je rad uključio 98 bolesnika s područja Republike Hrvatske koji su ambulantno liječeni kod istog specijalista internista-reumatologa. Analizirana je prezentacija i definirane razlike između sekundarnog i idiopatskog oblika EN u spomenutoj populaciji. Rezultati pokazuju da je udio EN-a povezanog sa sekundarnom etiologijom bio 47/98. Većinu EN-a sekundarne etiologije činile su infektivne bolesti (23/98), sarkoidoza (18/98) i upalna bolest crijeva (4/98). Usporedbom brojnih kliničkih i laboratorijskih parametara utvrđen je manji broj statistički značajnih razlika (grlobolja, nedavne respiratorne infekcije, promjena titra ASO-a, uzimanje antibiotika). Na temelju rezultata zaključak je da je u pristupu bolesniku s EN-om potrebno uzeti dobru anamnezu s naglaskom na nedavne upale gornjeg dijela respiratornog sustava i pojavu dijareje. Treba učiniti fizikalni pregled, odrediti osnovne hematološke i biokemijske nalaze, odrediti upalne biljege (SE, CRP), napraviti rendgenogram srca i pluća i PPD-test te na taj način odrediti komu je potrebna daljnja obrada. Također, potrebno je napraviti i obrisak ždrijela i/ili odrediti titar ASO-a u dva navrata u razmaku od 2 do 4 tjedna i nastaviti pratiti bolesnika. S obzirom na regionalne razlike u etiologiji EN-a koje su dokazane u literaturi, potrebno je za svaku populaciju utvrditi prevalenciju pojedinih uzroka EN-a i tomu prilagoditi standardiziranu obradu.



Članak


VITAMIN D: VITAMIN PROŠLOSTI, HORMON BUDUĆNOSTI


Broj: 5-6, 2011;
Rubrika: Pregledi

Autori: Nadica Laktašić-Žerjavić, Mirko Koršić, Željka Crnčević-Orlić, Branimir Anić

Rastuća je spoznaja o brojnim važnim fiziološkim učincima vitamina D u zadnjih desetak godina. Vitamin D regulira funkciju oko 3% ljudskog genoma. S druge strane prevalencija nedostatka vitamina D visoka je u različitim populacijama diljem svijeta uključujući i Hrvatsku. Članak daje prikaz metabolizma vitamina D te današnje spoznaje o učinku vitamina D na metabolizam kalcija, mišićnu funkciju, prevenciju infekcija, malignih bolesti, autoimunosnih i kardiovaskularnih bolesti. Objašnjavaju se razlozi pandemije nedostatka vitamina D te daju smjernice za njegovu nadoknadu.



Članak


UČESTALOST I KARAKTERISTIKE DISPEPSIJE U BOLESNIKA S KORONARNOM BOLEŠĆU SRCA


Broj: 7-8, 2010;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Damir Fabijanić, Ksenija Slaviček, Duško Kardum, Marko Banić, Željko Sutlić, Branimir Anić, Igor Rudež, Damir Bonacin, Dobrila Karlica, Miroslav Šimunić

Sažetak. Cilj istraživanja bio je u bolesnika sa stabilnom koronarnom bolešću procijeniti učestalost dispeptičnih tegoba, učestalost funkcionalne i organske dispepsije i moguće pretkazatelje organske dispepsije. U istraživanje je uključeno 150 bolesnika (109 muškaraca; prosječna dob 62,61±10,23 god.) sa stabilnom pektoralnom anginom koji su zbog signifikantne koronarne bolesti upućeni na operaciju aorto-koronarnog premoštenja. Dispepsija je zabilježena temeljem anamnestičkih podataka o postojanju: boli u žličici, napuhanosti, mučnine i povraćanja. Dispepsija praćena endoskopskim oštećenjima sluznice definirana je kao organska, a uz normalan endoskopski nalaz kao funkcionalna. Nezavisna korelacija niza kliničko-demografskih varijabla i organske dispepsije (zavisna varijabla) procijenjena je multivarijantnom analizom (logistička regresija). Sto trideset pet (90%) bolesnika imalo je barem jedan simptom dispepsije. U 85 (63 %) bolesnika zabilježena je organska dispepsija, a u 50 (37%) bolesnika funkcionalna dispepsija (P<0,001). Bolesnici s organskom dispepsijom imali su veći broj simptoma dispepsije od bolesnika s funkcionalnom dispepsijom (1,92 ± 0,88 prema 1,38 ± 0,87, P<0,001). Veći broj simptoma dispepsije (> 3) korelirao je s težim oblicima gastroduodenalnih oštećenja (r=0,267, P<0,0001). Multivarijantnom analizom opažena je nezavisna povezanost primjene niskih doza acetilsalicilne kiseline (b=11,701, P=0,004), šećerne bolesti (b=2,921, P=0,027), pušenja (b=2,910, P=0,037) i mučnine (b =3,620, P=0,015) s organskom dispepsijom. Istraživanje je pokazalo visoku učestalost dispepsije u bolesnika s koronarnom bolešću. Tri i više simptoma dispepsije, kronična primjena niskih doza acetilsalicilne kiseline, pušenje, šećerna bolest i mučnina povećavaju vjerojatnost organske dispepsije, pa prisutnost navedenih parametara sugerira potrebu upućivanja bolesnika na ezofagogastroduodenoskopiju.



Članak


OŠTEĆENJE GASTRODUODENALNE SLUZNICE I TEŽINA KORONARNE ATEROSKLEROZE U BOLESNIKA S KORONARNOM BOLEŠĆU SRCA


Broj: 9-10, 2008;
Rubrika: Izvorni rad

Autori: Marko Banić, Damir Fabijanić, Duško Kardum, Branimir Anić, Željko Sutlić, Željko Romić, Lidija Petričušić, Damir Bonacin, Milan Kujundžić

Sažetak. Cilj: Zbog visokog stupnja metaboličke aktivnosti i zahtjeva za kisikom ishemija gastroduodenalne (GD) sluznice važan je čimbenik GD oštećenja. Uspoređujući težinu aterosklerotskih promjena na koronarnim arterijama, kao pokazatelj težine ateroskleroze s učestalošću i težinom GD oštećenja, željeli smo istražiti pridonosi li moguća ishemija GD sluznice njezinu oštećenju. Bolesnici i metode: U prospektivno istraživanje uključeno je 150 koronarnih bolesnika, 109 (72,7%) muškaraca i 41 (27,3%) žena, prosječne dobi 62,61±10,23 god. Bilježeni su kliničko-antropometrijski parametri, standard¬ni laboratorijski parametri, liječenje do uključivanja u istraživanje i standardni čimbenici kardiovaskularnog rizika. Težina koronarne bolesti srca (KBS) određena je temeljem: 1) broja zahvaćenih koronarnih arterija, 2) modificiranog Gensinijeva skora i 3) broja stenoza >50%. Težina GD oštećenja određena je modificiranim skorom po Lanzi, a pozitivnost na H. pylori histološkom analizom bioptata GD sluznice. Logističkom regresijom procijenjena je prediktivna vrijednost niza nezavisnih varijabli u odnosu na prisutnost GD oštećenja. Rezultati: Težina KBS u bolesnika s GD oštećenjem i bez njega nije se razlikovala ni po jednom od načina skoriranja: 1) broju zahvaćenih koronarnih arterija (2,15±0,85 prema 2,00±0,87, P=0,292), 2) modificiranom Gensinijevu skoru (71,22±51,78 prema 69,89±54,18, P=0,881), 3) broju stenoza >50% (3,89±2,05 prema 3,47±2,25, P=0,244). Također, nije opažena pozitivna korelacija težine KBS-a i težine oštećenja GD sluznice. Koreliranje broja zahvaćenih koronarnih arterija s Lanzinim skorom rezultiralo je s r=0,029, P=0,721, Gensinijeva skora i Lanzina skora s r=–0,019, P=0,082, a broja stenoza >50% s Lanzinim skorom s r=0,079, P=0,337. Zaključak: Prema dostupnom načinu procjene težine KBS-a, u koronarnih bolesnika ishemija sluznice nema ili ima tek manju ulogu u patogenezi GD oštećenja.



Članak


KRIPTOKOKNI MENINGITIS KAO DIJAGNOSTIČKI PROBLEM U BOLESNIKA SA SUSTAVNIM ERITEMSKIM LUPUSOM – PRIKAZ BOLESNIKA


Broj: 5-6, 2008;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Dubravka Bosnić, Mislav Cerovec, Branimir Anić, Miroslav Mayer, Mirna Sentić, Marko Barešić, Jasenka Markeljević, Nada Čikeš

Sažetak. Sustavni eritemski lupus (SLE) bolest je sa širokim spektrom kliničkih očitovanja. Prognozu bolesnika uglavnom određuje zahvaćanje vitalnih organa kao što su bubreg i središnji živčani sustav (SŽS). Bitan uzrok smrtnosti u bolesnika sa SLE-om su infekcije. One su česte zbog agresivne imunosupresivne terapije koja je potrebna radi kontrole upalne aktivnosti osnovne bolesti. U tekstu je prikazan bolesnik sa SLE-om i klinički značajnom renalnom afekcijom, ali i komplikacijama imunosupresivne terapije primijenjene u liječenju. Iako slučajno otkrivena, bolest je od početka imala težak klinički tijek. Zbog lupusne nefropatije već je u ranoj fazi bolesti započeta agresivna imunosupresivna terapija (kombinirana parenteralna primjena glukokortikoida i ciklofosfamida). Kao posljedica kombiniranog učinka osnovne bolesti i imunosupresivne terapije razvila se infektivna dijateza (ponavljane infekcije S. enteritidis – uroinfekcije i sepsa). Tijekom jedne od hospitalizacija zbog relapsa osnovne bolesti razvila se oportunistička infekcija, meningitis uzrokovan gljivom C. neoformans. Infekcija se klinički očitovala nespecifičnim simptomima i znakovima afekcije SŽS-a te se postavilo pitanje afekcije SŽS-a sistemskim lupusom. Iako je dijagnostika provedena pravodobno te je promptno uvedena odgovarajuća antimikotična i simptomatska terapija, ishod je bio fatalan. Zbog infektivne dijateze bolesnika koji boluju od SLE-a a koja se očituje obolijevanjem od uobičajenih, ali i oportunističkih infekcija, kao i zbog visoke stope mortaliteta zbog ovih infekcija, pokušali smo upozoriti na potrebu pravodobnog uzimanja/analize primjerenih uzoraka prema rijetkim uzročnicima infekcija kao što je primjerice C. neoformans. U recentnoj medicinskoj literaturi dominiraju slučajevi opisani na području Azije, rijetki su izvještaji s područja Europe, a opisani je bolesnik prvi takav slučaj u Hrvatskoj.



Članak


LEUKOCITOKLASTIČKI VASKULITIS U PRIMARNOME SJÖGRENOVU SINDROMU: PRIKAZ BOLESNIKA


Broj: 5, 2007;
Rubrika: Klinička zapažanja

Autori: Nadica Laktašić-Žerjavić, Branimir Anić, Božidar Ćurković, Đurđica Babić-Naglić, Marin Nola, Davorin Lončarić

Sažetak. U radu je prikazana bolesnica s primarnim Sjögrenovim sindromom (SSjö) i kožnim leukocitoklastičkim vaskulitisom. Dijagnoza SS postavljena je na temelju klinički i objektivno utvrđene suhoće očiju i usta, karakterističnoga patohistološkog nalaza bioptata male slinovnice te pozitivnog nalaza protutijela SS-A. S obzirom na odsutnost znakova druge dobro definirane autoimune bolesti, postavljena je dijagnoza primarnog SSjö. Dijagnoza vaskulitisa potvrđena je patohistološki biopsijom kožne promjene. Bolesnica je uspješno liječena sustavnom primjenom niske doze glukokortikoida uz lokalnu simptomatsku terapiju sicca sindroma. Iako je SSjö jedna od najčešćih autoimunih bolesti, a vaskulitis jedna od karakterističnih ekstraglandularnih manifestacija bolesti, malo je podataka o kliničkim karakteristikama i raznolikosti vaskulitisa u primarnome SSjö.



Članak